MOJE TEZORO Kako je Franković spasio antikvarijat: ‘Ne prodajemo predmete, nego njihovu povijest’

U samom srcu stare gradske jezgre, na kantunu gdje se spajaju Ulica između Polača i Ulica Nikole Božidarevića, nalazi se Moje tezoro – danas jedini preostali antikvarijat u Staroj gradskoj jezgri, a vjerojatno i šire. Drugi je zatvorio vrata prije dvije godine, a upravo zato ovaj mali prostor, ispunjen s više od dvije tisuće predmeta, danas predstavlja posljednje utočište ljubitelja antikviteta u Gradu.

Suvlasnica antikvarijata Karmen Gagro, povjesničarka umjetnosti, vodi ga zajedno sa sestrom. Posao su podijelile prema vlastitim afinitetima – sestra se brine o administraciji, dok je Karmen zadužena za nabavu predmeta, njihovu procjenu i istraživanje njihove povijesti.

Već na samom početku razgovora napravili smo prvi gaf. Nakon što nas je pozvala da sjednemo, upitali smo jesu li stolice na kojima sjedimo “vintage”. Uz osmijeh nas je ispravila.

– Vintage je nešto staro dvadesetak ili tridesetak godina, dok je antique predmet stariji od 50 godina. Niste prvi koji ih pobrka – rekla nam je.

Ta mala lekcija bila je tek uvod u razgovor tijekom kojeg smo shvatili koliko je svijet antikviteta zapravo kompleksan.

Na pitanje koji joj je predmet u antikvarijatu najzanimljiviji ili najvrjedniji, nije izdvojila nijedan.

– Svih dvije tisuće i nešto predmeta. Biram ono što je meni zanimljivo i što ima priču. Nekome je najvažniji nakit, nekome umjetnine, drugome porculan ili srebro. Vrijednost uvijek ovisi o onome tko predmet traži – objašnjava.

Da se i nakon godina iskustva uvijek može naučiti nešto novo, potvrđuje i događaj koji se zbio neposredno prije našeg dolaska.

Jedna klijentica razgledavala je stare naušnice, a razgovor o njihovoj cijeni pretvorio se u malu povijesnu lekciju. Ispričala joj je kako su upravo jedan od modela nosile sufražetkinje i druge žene koje su se borile za pravo glasa.

– O većini predmeta znam mnogo, ali uvijek se dogodi da me netko od posjetitelja nauči nečemu novome. Upravo je to ljepota ovog posla – kaže.

Jedna od zanimljivijih priča vezana je uz predmet čiju namjenu dugo nisu uspjeli otkriti. U pomoć su pozvali i javnost pa su zajedno s jednim portalom objavili anketu: “Tko pogodi što je ovo, dobiva predmet na dar.”

Odgovor je stigao od jednog pomorca. Objasnio je kako je riječ o sjeckalici za jednu halucinogenu biljku, ali je u istoj poruci dodao da mu predmet zapravo nije potreban te da ga slobodno zadrže u svojoj zbirci.

Ako postoji predmet koji redovito izaziva osmijehe posjetitelja, onda je to velika drvena kutija smještena na sredini antikvarijata. Posjetitelji redom nagađaju da je riječ o hladnjaku za vino, glazbenoj kutiji ili škrinji. Pravo iznenađenje slijedi tek kada je otvore.

Naime, riječ je o prijenosnom toaletu kakav su nekada imućnije obitelji držale u svojim sobama, u vrijeme kada kupaonice nisu bile sastavni dio svakog doma.

Nakon ove priče uslijedio je i naš drugi gaf. Pokazujući razne predmete nazvali smo ih “kuhinjskima”, na što je Karmen ponovno strpljivo objasnila kako se antikviteti prvenstveno razvrstavaju prema materijalu – zlatu, srebru, željezu, porculanu ili keramici – a ne prema prostoriji u kojoj bi se eventualno mogli koristiti.

Još važnije, velik dio tih predmeta danas više nije namijenjen svakodnevnoj uporabi.

– Neki se nikada nisu ni koristili. Oni su prvenstveno dekoracija i dio zbirke – pojašnjava.

Pokazuje nam veliku srebrnu posudu koja oblikom podsjeća na onu za juhu, a ukrasi u obliku riba dodatno pojačavaju taj dojam.

– Nećete valjda u srebro stavljati masnu juhu. Tko bi ga poslije doveo u prvobitno stanje? – kroz smijeh kaže.

Dodaje kako su mnogi takvi predmeti nekoć bili središnji ukrasi bogatijih domova te da ih danas nije mudro koristiti jer se pranjem i svakodnevnom uporabom lako mogu oštetiti.

Prodaja antikviteta bitno se razlikuje od klasične trgovine.

– Ovo nisu proizvodi kojih imamo deset ili sto komada. Većinom postoji samo jedan primjerak i cijena je prilagođena tome – kaže. Mjesečno prodaju samo nekoliko predmeta, a kupci su uglavnom kolekcionari ili ljudi koji dobro poznaju vrijednost antikviteta.

Posebno joj je drago, kaže, što imaju nekoliko domaćih klijentica koje cijelu godinu vrijedno rade, a zatim se povremeno počaste nekim predmetom iz antikvarijata.

– To su ljudi koji nam se vraćaju.

Posebno ističe i podršku Grada Dubrovnika. Kada su prije više godina dobile prostor putem gradskog natječaja, zatekle su ga u vrlo lošem stanju.

– Nije bilo ni vrata ni prozora, samo daske. Nakon što smo dobile prostor, uredile smo ga da bude funkcionalan.

U početku su izlagale manji broj predmeta koje su godinama skupljale još od djetinjstva. Kasnije su na putovanjima obilazile sajmove antikviteta i postupno obogaćivale zbirku najzanimljivijim primjercima.

Gdje tu dolazi Grad Dubrovnik? Naime, jednom su prilikom bile skoro pred zatvaranjem. Prostor u kojem posluju prešao je iz gradskog u državno vlasništvo i država je odma poduplala cijenu najma. No, gradonačelnik Mato Franković podržao ih je pred državom konstatirajući da ovakav obrt mora opstati jer će se u protivnom na njegovom mjestu otvoriti još jedna od nepotrebnih suvenirnica. S njegovom podrškom uspjeli su zadržati istu cijenu najma.

Malo tko zna da u antikvarijatu nude i potpuno besplatnu procjenu predmeta. Svatko tko kod kuće pronađe predmet za koji sumnja da bi mogao biti vrijedan ili zanimljiv može ga donijeti na procjenu, a po potrebi surađuju i s restauratorima, konzervatorima te drugim ustanovama koje se bave zaštitom kulturne baštine.

Dotaknuli smo se i pitanja ima li među mladima interesa za antikvitete. Karmen kaže da razloga za optimizam ipak ima.

Jedna odgojiteljica redovito dovodi skupine vrtićke djece kako bi kroz razgovor upoznali stare predmete i način života nekadašnjih generacija.

– Djecu treba s tim upoznati dok su mala. Tako mogu razviti interes i ljubav prema baštini kada odrastu – smatra.

Dodaje kako se gotovo u svakoj generaciji dubrovačke Umjetničke škole pronađe barem jedna mlada osoba koju antikviteti posebno zanimaju i koja rado dolazi razgovarati o predmetima, njihovoj povijesti i pričama koje nose.

A upravo su priče ono što Moje tezoro čini posebnim. Jer iza svakog komada porculana, srebra, nakita ili stare umjetnine ne krije se samo predmet, nego i djelić nečijeg života, vremena koje je prošlo i povijesti koja još uvijek ima što ispričati.