Pobjegla u Dubrovnik od životnog pritiska, a dočekalo ju je turističko lice grada: „Nisam znala gdje što pronaći“

Dubrovnik je za mnoge sinonim za odmor, sunce i bijeg od svakodnevice. No, iskustvo jedne Amerikanke, koja je u grad stigla tražeći upravo to – predah od posla i osobnih obveza – pokazalo je i onu drugu stranu turističke sezone.

U Dubrovnik je stigla nakon razdoblja u kojem se, kako nam je ispričala, osjećala iscrpljeno zbog poslovnih i privatnih obveza. Iza sebe ima težak životni period, uključujući gubitak članova obitelji, a zbog psihičkih poteškoća potražila je i stručnu pomoć. Dubrovnik je, kaže, trebao biti svojevrsni bijeg i mjesto na kojem će se ponovno sabrati.

Međutim, nije imala priliku detaljno se pripremiti za dolazak. Nije istražila grad, nije znala gdje se nalaze pojedine službe i nije bila upoznata s nekim pravilima koja lokalnom stanovništvu možda djeluju potpuno uobičajeno.

Jedna od situacija dogodila se kada joj je zatrebao punjač za mobitel. Budući da joj je telefon bio isključen, mogućnost da putem interneta pronađe informacije ili lokaciju gdje bi mogla riješiti problem nije postojala. U nekoliko ugostiteljskih objekata pokušala je pronaći rješenje, no pritom je naišla i na pravilo koje joj nije bilo poznato – konobari, kako joj je objašnjeno, ne smiju stavljati punjače u šank, iako se takva praksa, prema našem iskustvu, ponekad često za domaće goste.

Pokušali smo je pitati zašto se nije obratila Turističkom informativnom centru. Odgovor je bio jednostavan – nije ga mogla potražiti na internetu jer joj je mobitel bio isključen. Osim toga, priznala nam je da kao osoba srednjih godina nema posebno razvijene tehnološke vještine za planiranje putovanja.

U situaciji u kojoj joj je bilo teško snaći se, jedino mjesto na kojem se osjećala sigurno bilo je – krenuti iz hotela prema plaži.

Zanimljivo je i da nije znala kako je u Hrvatskoj dostupnost interneta i mobilne mreže uobičajena u velikom broju ugostiteljskih i drugih objekata. Ono što je lokalnom stanovništvu svakodnevica, turistu koji dolazi iz drugačijeg sustava ne mora biti očito.

„U Velikoj Britaniji sve je drukčije“

Svoje iskustvo je uspoređivala s Velikom Britanijom, odakle je u Dubrovnik stigla. Tamo radi na visokoj poziciji u središnjoj banci, a vikendom radi i u jednoj od najvećih knjižnica.

Upravo zbog toga, kaže, nije očekivala da će se u Dubrovniku neke stvari odvijati na potpuno drugačiji način. Pritom nije govorila samo o cijenama, nego i o pravilima, običajima i načinu funkcioniranja ugostiteljskih objekata.

Jedna od situacija posebno ju je iznenadila.

U jednom lokalnom kafiću željela je rezervirati stol. Rečeno joj je da rezervacija iznosi 50 eura. Pitala je ulazi li taj iznos u konačni račun, no odgovor je, prema njezinim riječima, bio negativan.

Drugim riječima, 50 eura trebalo je platiti samo kako bi stol bio rezerviran i kako ga u međuvremenu ne bi zauzeo netko drugi.

I tu dolazimo do zanimljivog detalja.

Kada smo mi, kao domaći gosti, postavili isto pitanje u istom objektu, dobili smo drugačiju uputu – dovoljno je bilo reći da želimo sačuvati stol.

To otvara pitanje koje nije jednostavno niti ga treba unaprijed zaključiti: postoje li u turističkim destinacijama različita pravila za domaće i strane goste ili je riječ o nesporazumu i različitom načinu komunikacije?

Dubrovnik kao utočište ili turistička pozornica?

Njezino iskustvo nije bilo isključivo vezano uz cijene ili pojedinačne postupke ugostitelja. Najviše ju je, kaže, iznenadio osjećaj da se u gradu koji je zamišljala kao mjesto odmora teško može odmaknuti od turističke gužve.

Dubrovnik je tijekom sezone izrazito opterećen turističkim prometom, a iskustvo svakog posjetitelja ovisi o tome u kojem trenutku dolazi, gdje boravi i s kim dolazi u kontakt.

Za nekoga tko u grad dolazi prvi put, bez detaljne pripreme i s namjerom da se nakratko udalji od stresne svakodnevice, takvo okruženje može biti potpuno drukčije od očekivanog.

Ipak, njezina priča pokazuje i nešto drugo – koliko se turist koji nema pristup internetu, ne poznaje lokalne običaje i nije upoznat s načinom funkcioniranja destinacije može vrlo brzo osjećati izgubljeno.

Na kraju smo joj dali smjernice koje su joj bile potrebne za ponedjeljak i pokušali joj olakšati snalaženje u gradu.

Nadamo se da se nakon toga ipak uspjela odmoriti i da će Dubrovnik pamtiti po nečemu više od gužve, nesporazuma i problema s punjačem.

Jer možda je upravo u tome najveći izazov suvremenog turizma – grad koji je domaćima svakodnevni život, turistu je potpuno novi svijet, a granica između gostoljubivosti i turističkog iskorištavanja ponekad je vrlo tanka.

Što biste vi napravili da se nađete u njezinoj situaciji?