TUŽNA ISTINA, KAO DA JE KOGA BRIGA Prijateljska rasprava koja govori više od tisuću riječi

U jednom od gradskih autobusa svjedočili smo jednoj sasvim običnoj, ali vrlo znakovitoj prijateljskoj raspravi – onoj u kojoj se, vjerujemo, može prepoznati gotovo svaki Dubrovčanin tijekom turističke sezone.

Sugrađanka je vozaču dobronamjerno spočitala činjenicu da autobus kasni. Vozač se nije branio niti tražio izgovore, već je mirno objasnio kako se najveći zastoji stvaraju na Pilama, gdje turisti često vrlo sporo ulaze u autobus. Netom prije i sami smo tome svjedočili – umjesto da uđu, razgovarali su na vratima, blokirajući ulaz ostalim putnicima i dodatno usporavajući polazak.

Sugrađanka je potom ispričala kako je u razgovoru s drugim vozačem preporučila da se požale u tvrtki i Gradu Dubrovniku na stanje u prometu. Na to je vozač samo slegnuo ramenima i odgovorio rečenicom koja možda najbolje opisuje raspoloženje mnogih: “Ma kome da se požalimo? Kao da je ikoga briga.”

Žalosno je što je tako, ali teško je reći da nije istina.

Vozači nisu krivi. Njihov je posao sigurno prevesti putnike od točke A do točke B, a svakodnevno rade u uvjetima na koje nemaju gotovo nikakav utjecaj. Pravi problem je prekomjerni turizam koji je odavno prerastao granice onoga što gradska infrastruktura može podnijeti.

Paradoks je što od turizma, izravno ili neizravno, gotovo svi imamo neku korist – bilo da smo vlasnici apartmana, ugostiteljskih objekata ili radimo za nekoga tko živi od turizma. Upravo zato ne možemo biti iznenađeni kada promet svakodnevno kolabira, kada na autobus moramo krenuti barem sat vremena ranije jer ni prvi koji stigne možda neće imati mjesta za nas, kada za običnu štrucu kruha moramo izdvojiti barem pola sata čekanja ili kada prolazak gradom znači neprestano izbjegavanje grupa turista i poneku modricu od slučajnog laktanja dezorijentiranih posjetitelja.

Takva nam je svakodnevica. Možemo se ljutiti na vozače, jedni na druge ili na turiste, ali to neće promijeniti činjenicu da je grad tijekom ljeta dosegnuo granice svoje izdržljivosti.

Preostaje nam jedino ono čega Dubrovčanima nikada nije nedostajalo – strpljenje. A ako ga uspijemo sačuvati još malo, doći će i naših mjesec dana. Mjesec kada će grad ponovno prodisati, kada će ulice biti gotovo prazne, cijene gotovo pristupačne, a autobusi gotovo redoviti.

I možda je upravo to najtužniji dio cijele priče – što nam je normalan život postao luksuz kojem se veselimo tek kada turistička sezona završi.