Djeca od sve ranije dobi žive uz ekrane, a posljedice se vide tamo gdje ih roditelji najmanje očekuju

Djeca sve ranije i sve više vremena provode pred ekranima, a posljedice se mogu vidjeti u njihovu govoru, pažnji, kretanju, socijalnim odnosima i sposobnosti reguliranja emocija. Poseban problem predstavlja rana izloženost digitalnim sadržajima, kada dijete umjesto kroz igru, pokret, dodir i živu komunikaciju svijet počinje upoznavati prvenstveno preko ekrana.

Upravo su to neke od tema o kojima je govorio dubrovački socijalni radnik i geštalt-psihoterapeut Marko Grgurević, koji radi s djecom, adolescentima i obiteljima. Na radionici „Koliko je ekrana previše?“  upozorio je kako rasprava o dječjem korištenju mobitela, tableta i drugih uređaja ne može početi i završiti na tome koliko minuta dnevno dijete provodi pred ekranom.

Jer djeca, kako je istaknuo, u velikoj mjeri kopiraju odrasle.

„Djeca u velikoj mjeri kopiraju nas odrasle. Ako vide da mi stalno tipkamo po mobitelu, vrlo je teško očekivati da će ona razviti drugačije navike“, poručio je Grgurević.

Dijete se razvija kroz živu interakciju

Posebno je važna najranija dob. Dijete tada svijet upoznaje kroz neposredan kontakt – dodir, kretanje, igru, razgovor i promatranje lica ljudi oko sebe.

Dok se igra kockicama, primjerice, dijete istodobno razvija motoriku i osjetila, uči uzrok i posljedicu, promatra reakciju roditelja i ostvaruje komunikaciju. Kod pasivnog gledanja sadržaja na ekranu velik dio te dvosmjerne interakcije izostaje.

„Dijete se razvija kroz interakciju uživo, dodir i kretanje. Kada se ti podražaji zamijene brzim izmjenama sadržaja na ekranu, gubi se važan dio iskustva kroz koje dijete upoznaje svijet“, kazao je Grgurević.

Upozoreno je i na jezično-govorni razvoj. Djeca govor ne uče samo slušanjem riječi, nego i promatranjem lica roditelja, njegove mimike i reakcija. Zbog toga se rana izloženost ekranima povezuje s manjkom prilika za razvoj komunikacijskih vještina.

Problem se može pojaviti i kasnije, kada dijete naviknuto na stalnu izmjenu brzih sadržaja treba usmjeriti pažnju na sporije aktivnosti poput čitanja slikovnice, učenja ili praćenja nastave.

Zato je, uz samo vremensko ograničavanje ekrana, važno i kako ih dijete koristi. Aktivno korištenje uz prisutnost roditelja, razgovor i postavljanje pitanja bitno je drugačije od situacije u kojoj ekran djetetu služi kao stalna pozadina i izvor zabave.

Nije problem samo u mobitelu – važni su i algoritmi

Posebna pozornost posvećena je društvenim mrežama i načinu na koji su digitalne platforme dizajnirane.

Beskonačno skrolanje, automatska reprodukcija videa, obavijesti, lajkovi i različiti sustavi nagrađivanja osmišljeni su tako da korisnika što dulje zadrže na platformi. Zbog toga roditeljska pravila ne bi trebala biti usmjerena samo na broj minuta provedenih pred ekranom.

Djeca i mladi trebaju razumjeti kako digitalne platforme funkcioniraju, zašto im se prikazuje određeni sadržaj, kako prepoznati manipulaciju, ali i kako zaštititi svoje osobne podatke.

Jednako je važno razvijati kritičko mišljenje. Dijete ne bi trebalo automatski prihvaćati sve što vidi na internetu, nego učiti postavljati pitanja, provjeravati informacije i donositi vlastite zaključke.

„Ako dijete od najranije dobi samo konzumira gotove sadržaje, ima manje prilika za razvoj vlastitog mišljenja“, upozorio je Grgurević.

Sve manje igre, kretanja i druženja

Promjena načina odrastanja vidi se i izvan digitalnog svijeta. Nekada su djeca velik dio dana provodila vani, u igri, trčanju, penjanju i druženju s vršnjacima. Danas se dio tog vremena preselio u kuću – pred televizor, računalo, tablet ili mobitel.

„Kada smo mi bili djeca, puno vremena provodili smo vani. Penjali smo se po drveću, igrali se u parkovima, trčali, gradili razne konstrukcije i stalno bili u pokretu. Danas su igrališta često manje puna nego prije, a djeca puno više vremena provode u kući“, rekao je.

Manje kretanja i neposrednog kontakta s vršnjacima otvara i širi problem socijalizacije. Posebno u prijelazu prema adolescenciji važni su stvarni odnosi, iskustvo rješavanja sukoba, druženje i učenje kako funkcionirati s drugima.

„Digitalni autizam“ nije isto što i autizam

Na radionici je razjašnjen i često korišten izraz „pseudoautizam“ odnosno „digitalni autizam“. Grgurević je pritom naglasio da se ne radi o klasičnom poremećaju iz spektra autizma, nego o skupu ponašanja koja mogu uključivati izostanak kontakta očima, neodazivanje na ime i povučenost, a koja se povezuju s intenzivnom izloženošću ekranima u najranijoj dobi.

Kod uočenih teškoća važno je pravodobno uključiti stručnjake poput psihologa, logopeda i edukacijskih rehabilitatora, umjesto pokušavati problem riješiti isključivo roditeljskim zabranama.

Važan dio razvoja je i sposobnost djeteta da podnese frustraciju. Dijete mora postupno naučiti da neće uvijek dobiti ono što želi i da neugodne emocije može izdržati bez toga da mu se odmah ponudi ekran kao način smirivanja.

„Cilj razvoja jest da dijete postane fleksibilno i da može podnijeti situacije u kojima nešto nije po njegovu. Život je pun izazova, interakcija i situacija u kojima čujemo ‘ne’.“

U takvim situacijama i odrasli imaju važnu ulogu. Preporuka je ostati smiren, govoriti tišim glasom i ne povećavati dodatno napetost jer dijete tek razvija sposobnost reguliranja vlastitih emocija.

Nije cilj zabraniti tehnologiju

Zaključak radionice nije bio da djecu treba potpuno udaljiti od tehnologije. Cilj je, kako je istaknuto, naučiti dijete koristiti digitalne alate, a ne dopustiti da tehnologija upravlja njegovim vremenom, pažnjom i odnosima.

Za najmlađu djecu preporučuje se izbjegavanje samostalnog korištenja ekrana, dok se kod predškolske djece naglasak stavlja na ograničeno i kvalitetno korištenje uz prisutnost roditelja.

Korisno je uvesti i jasne obiteljske granice – primjerice zone bez ekrana tijekom obroka i u spavaćim sobama te izbjegavati korištenje uređaja neposredno prije spavanja.

Roditelji bi trebali obratiti pozornost ako se uz korištenje ekrana počnu pojavljivati ozbiljnije teškoće sa spavanjem, učenjem, ponašanjem, socijalnim funkcioniranjem ili emocionalnom regulacijom. U takvim slučajevima preporučuje se potražiti stručnu procjenu i pomoć.

Radionica „Koliko je ekrana previše?“ bila je druga u ciklusu „Izazovi odrastanja i sazrijevanja u suvremenom društvu“ koji organiziraju Dubrovačke knjižnice. Ciklus je usmjeren na roditelje, građane i sve koji rade s djecom i mladima, a cilj mu je otvoriti teme s kojima se današnje obitelji sve češće susreću.