Jeste li preživjeli kolovoz? Vrućine, gužve, požari, ali i mjesec pun događanja u Dubrovniku

Nakon što smo se u kolovozu pitali „Tko preživi kolovoz, pričat će“, sada se nameće jednostavnije pitanje – jeste li ga preživjeli?

Jer kolovoz u Dubrovniku nije štedio. Visoke temperature i sparina, turističke gužve, prometne kolone, pritisak velikog broja posjetitelja, ali i požari obilježili su svakodnevicu grada. S njima su stigli i oni nešto sitniji, ali zato uporniji ljetni stanovnici – žohari, muhe i leptirice. Sve ono što ljeto u Dubrovniku čini intenzivnim, ponekad napornim, a nerijetko i teško podnošljivim za one koji u njemu žive.

No, kada se podvuče crta, kolovoz nije bio samo priča o gužvama, vrućini i borbi za komadić hlada.

Dubrovnik je tijekom ljeta ponovno bio velika otvorena pozornica. Dubrovačke ljetne igre donijele su brojne dramske, glazbene i druge umjetničke programe na jedinstvenim povijesnim lokacijama. Grad je tako još jednom pokazao koliko njegova arhitektura i ambijent mogu postati dio same predstave.

Jedan od upečatljivijih primjera bio je „Ekvinocijo“, koji se mogao pratiti i s Peskarije. Spoj kazališta i prostora povijesne jezgre još je jednom pokazao ono po čemu su dubrovačka kulturna događanja prepoznatljiva – predstava se ne događa samo na pozornici, nego i oko nje.

Na programu su se izmjenjivale predstave, koncerti i drugi kulturni sadržaji, a publika je mogla uživati u brojnim izvedbama na Lovrjencu, u Kneževu dvoru, ispred Katedrale i na drugim lokacijama.

Glazbeni program također je bio jedan od važnijih dijelova dubrovačkog ljeta. Uz festivalske programe, tijekom kolovoza održan je niz koncerata različitih glazbenih žanrova, od klasične glazbe i tradicionalnih izvedbi do suvremenih glazbenih programa.

Svoj doprinos atmosferi dali su i Župski Gospari Gusari, koji su svojim nastupima i animacijom unosili dodatnu živost u gradske ulice. Uz njih, brojni koncerti, nastupi, ulični programi i druga događanja svakodnevno su privlačili građane i posjetitelje.

Tako je gotovo svakoga dana postojalo nešto što je Dubrovnik činilo živim.

Jedne večeri koncert, druge predstava, treće folklorni ili ulični nastup. Stradunom su se miješali zvukovi glazbe, razgovori, žamor restorana i koraci tisuća prolaznika. Grad je živio dugo nakon zalaska sunca, a atmosfera se često protezala duboko u noć.

I upravo je tu možda najveći paradoks dubrovačkog ljeta.

Dok su jedni pokušavali pronaći malo mira, drugi su u Dubrovnik dolazili upravo zbog njegove živosti. Dok su se jedni borili s gužvama i visokim temperaturama, drugi su uživali u gradu koji je nakon večere postajao velika pozornica pod otvorenim nebom.

A onda bi, negdje pred jutro, sve nakratko utihnulo.

Grad bi se polako ispraznio. Posljednji gosti vraćali bi se prema smještaju, ugostiteljski objekti zatvarali vrata, a Stradun bi na nekoliko sati dobio drugačiji ritam. Dubrovnik bi nakratko zaspao.

To su bili sati u kojima je Grad pripadao ranoraniocima.

Onima koji su prije turističke vreve mogli prošetati gotovo praznim Stradunom, čuti vlastite korake, vidjeti prve dostave, otvorene prozore i prve zrake sunca koje prelaze preko kamenih pročelja. Nekoliko sati mira prije nego što bi se ljetni Dubrovnik ponovno pokrenuo.

I tako, nakon svih vrućina, gužvi, požara, kukaca, buke i turističke svakodnevice, ostaje pitanje s početka: jeste li preživjeli kolovoz?

Ako jeste – imate o čemu pričati.

Ali imate i što pamtiti.

Jer Dubrovnik je ovog ljeta ponovno pokazao oba svoja lica: ono preopterećeno gradom koji pokušava podnijeti turistički pritisak i ono drugo, kulturno, glazbeno i društveno, zbog kojega je ljeto u Gradu i dalje posebno.

Kolovoz je možda trebalo preživjeti.

Ali ga je, unatoč svemu, bilo i lijepo živjeti.