Kako prepoznati Gospara na kilometar? Postoje posebni rituali, dovoljno je samo da čuje riječ „Grad“!

Dubrovčanina se ne prepoznaje po osobnoj iskaznici, nego po posebnim navikama, lokalnom govoru i pomalo neobičnom odnosu prema vlastitom gradu. Može se žaliti na Dubrovnik od jutra do mraka, ali neka ga netko drugi samo malo pokudi – odmah će se pretvoriti u njegova najžešćeg odvjetnika.

Pravi Dubrovčanin ne živi u Dubrovniku, nego u Gradu. I to se podrazumijeva. Zna da se na Stradun ne ide u špici turističkog prometa, ima gotovo nadnaravnu sposobnost izbjegavanja grupa koje zastaju nasred prolaza i točno zna kojim će skalinima najbrže stići do cilja. Naravno, pod uvjetom da ga putem ne zaustavi netko poznat, a takvih u Dubrovniku nikad ne nedostaje.

Parking je posebna priča. Za Dubrovčanina pronalazak slobodnog parkirnog mjesta nije svakodnevna sitnica, nego životni uspjeh vrijedan prepričavanja. Kad ga pronađe, ne govori nikome gdje je parkirao. Neke se stvari jednostavno ne dijele. A rečenica „Ajmo autom do Grada“ kod njega izaziva reakciju kao da ste predložili uspon na Everest u japankama.

Prepoznat ćete ga i po tome što uvijek ima svoje mjesto za kavu. Može se otvoriti deset novih kafića, ali on će sjediti tamo gdje sjedi već godinama. Znat će tko je došao, tko nije, tko se s kim posvađao i što se događa u susjedstvu. Uostalom, u Dubrovniku pitanje „A čiji si ti?“ nije zadiranje u privatnost, nego osnovna metoda identifikacije. Ako ne poznaje tebe, poznaje ti oca, a ako ne poznaje ni njega, sigurno zna nekoga tko ga poznaje.

Ima i poseban odnos s vremenom. Jugo mu smeta, bura mu smeta, sparina je nepodnošljiva, a kiša je dovoljan razlog da se odgodi pola planova. Kad ga pitate kako je, velika je mogućnost da ćete prvo dobiti kratku meteorološku analizu.

Turisti su mu, naravno, vječna tema. Ljeti ih je previše, zimi ih nema dovoljno. Smetaju mu kad zastaju nasred Straduna, fotografiraju vrata i hodaju presporo, ali kad Grad utihne, ipak mu nedostaje živosti. Ukratko, želi turiste, ali da se ponašaju kao da ih nema.

A ono najvažnije: Dubrovčanin može kritizirati svoj grad koliko god želi. Preskup je, promet je katastrofa, parking ne postoji, ništa više nije kao prije. Ali ako se netko sa strane usudi reći da Dubrovnik nije poseban, spreman je održati predavanje o povijesti Republike, zidinama, Stradunu i svemu što Grad čini neponovljivim.

Zato je test zapravo vrlo jednostavan. Recite nekome iz Dubrovnika da je Grad lijep, ali da ima i ljepših mjesta. Ako vam u sljedećih pet minuta ne održi malu lekciju iz povijesti i lokalnog ponosa, možda ipak nije pravi Dubrovčanin.

A ako na kraju samo odmahne rukom i kaže: „Ma što ću ti ja govorit…“, znajte da ste pronašli izvornog primjerka. Jer Dubrovčanin može otići iz Grada, ali Grad iz njega – teško. Čak i ako se preseli na drugi kraj svijeta, prvih deset minuta svakog upoznavanja potrošit će objašnjavajući odakle je.