SVE ZA LAJKOVE „Savršeno tijelo, savršen život, savršen profil – a što ostaje kad skinemo filter?“

Djeca i društvene mreže: Gdje završava samopouzdanje, a počinje pritisak da budemo netko drugi?

Društvene mreže odavno više nisu samo mjesto za objavu fotografije s ljetovanja ili kratku poruku prijateljima. One su postale prostor u kojemu se gradi identitet, traži potvrda vlastite vrijednosti i uspoređuje s drugima. Posebno je to izazovno za djecu i adolescente koji tek razvijaju sliku o sebi. Koliko društvene mreže mogu pridonijeti samopouzdanju, a koliko ga mogu ozbiljno narušiti?

Instagram, TikTok i druge društvene mreže danas su sastavni dio svakodnevice mladih. Djeca odrastaju uz mobitele, kamere, kratke videozapise i influencere koji im, svjesno ili nesvjesno, postaju uzori. Pritom se granica između stvarnog života i pažljivo oblikovane slike o sebi sve više briše.

O toj temi govore Maja Čebulc, dugogodišnja korisnica Instagrama i zagovornica autentičnosti na društvenim mrežama, te klonička psihologinja Vesna Staničić Raguž, koja upozorava na razvojnu nezrelost djece i opasnosti s kojima se mogu susresti na internetu.

„Ako stavljam filter, imam osjećaj da to više nisam ja“

Maja Čebulc na Instagramu je praktički od njegovih početaka. Danas na profilu ima više od 3000 objava, a društvene mreže koristi vrlo intenzivno. No upravo ju je dugogodišnje iskustvo dovelo do zaključka da je najvažnije – ostati svoj.

Posebno joj je važna ideja da se na društvenim mrežama ne stvara savršena verzija sebe, nego da se pokaže stvarni život. „U zadnjih par godina primijetila sam koliko se čak loše osjećam ako stavljam filtere na svoje videe, slike i slično, jer smatram da sve ono što pričam na mrežama, da to više onda nisam ja.“

Za Maju je autentičnost postala svojevrsni zaštitni znak. Ne skriva sijede vlasi, nesavršenosti, svakodnevne situacije niti trenutke koji možda nisu dovoljno „Instagramični“. „Smatram da sve ono što pričam na mrežama, da to više onda nisam ja. Da se predstavljam nečime što nisam.“

U vremenu u kojemu se na društvenim mrežama gotovo sve može uljepšati – od kože i tijela do životnog stila – takav stav postaje svojevrsni otpor kulturi savršenstva.

Djeca ne uspoređuju svoj život sa stvarnim životom

Problem je, međutim, što djeca i mladi još nemaju uvijek dovoljno razvijenu sposobnost kritički promatrati ono što vide na ekranu. Fotografija savršene kože može izgledati kao stvarnost. Savršeno tijelo kao standard. Tuđi uzbudljiv život kao nešto što svi drugi žive, osim njih.

Maja smatra da upravo zato djecu treba što dulje zaštititi od nepotrebnog pritiska društvenih mreža. Njezina su djeca još mala i, kako kaže, nemaju pristup mobitelu ni društvenim mrežama. „Mislim da im činim jako veliku uslugu i puštam da se igraju na razini života i svjestine na kojoj oni jesu, a to je ulica i lopta.“

To, smatra, ne znači ignorirati postojanje društvenih mreža. Naprotiv – djecu treba pripremiti za svijet koji ih čeka, ali im pritom dati dovoljno vremena da izgrade vlastiti identitet izvan ekrana.

„I pasivno korištenje društvenih mreža može biti oblik zanemarivanja“

Posebno upozorava na pojavu koja se često čini bezazlenom – davanje mobitela djetetu samo kako bi „malo scrollalo“. „Smatram da trebamo djecu maknuti s toga dok im nije vrijeme. Naravno, svatko će procijeniti kada je vrijeme. Međutim, i pasivno korištenje društvenih mreža od malih nogu, samo da bi scrollali ili bilo što slično, za mene je jedan oblik zanemarivanja djece i dječjeg odgoja općenito.“

Takav stav otvara važno pitanje: nije problem samo u tome što djeca objavljuju, nego i u tome što svakodnevno gledaju.

Jer dijete koje satima promatra tuđe živote ne mora ništa objaviti da bi društvene mreže na njega ostavile snažan utjecaj.

Djeca odrastaju u potpuno drugačijem digitalnom okruženju

Klinička psihologinja Vesna Staničić Raguž upozorava da današnje generacije treba promatrati u kontekstu u kojem odrastaju. Djeci su mobiteli prirodan dio svakodnevice. Ona ne doživljavaju digitalnu komunikaciju kao nešto novo i neobično, nego kao sastavni dio života.

„Ne smijemo zaboraviti okružje u kojem su ta djeca odrastala. Gotovo od kako su se rodili, taj mobitel je bio nešto što im je svakodnevno okruženje.“

Zato djeca često izgledaju puno sigurnije pred kamerom nego odrasli. Snimanje, fotografiranje i objavljivanje njima nisu nužno nešto zbog čega osjećaju nelagodu. No to što je djetetu nešto prirodno ne znači da je ono za to i razvojno spremno.

Samopouzdanje ili pritisak?

Društvene mreže mogu imati pozitivne strane. Omogućuju brzo dolaženje do informacija, povezivanje s drugima, stvaranje zajednica i izražavanje vlastitih interesa.

Ali postoji i druga strana. „Kao i svaka pojava, tako i ova ima dvije strane medalje. Ima svoje pozitivne i svoje negativne strane.“

Staničić Raguž posebno upozorava na opasnosti poput cyberbullyinga i različitih oblika zloupotrebe komunikacije. Zato, smatra, djecu ne treba samo nadzirati. Potrebno ih je educirati.

„Moramo te mlade nekako pripremati. Odrasli koji su svjesni svega toga moraju ih upućivati na to da postoje opasnosti i od te negativne strane.“

Drugim riječima, cilj nije samo ograničiti pristup, nego razviti sposobnost razumijevanja onoga što se događa na ekranu.

Treba li postojati dobna granica?

Na pitanje kada je dijete dovoljno zrelo za javno predstavljanje na društvenim mrežama, Staničić Raguž smatra da bi s time trebalo biti vrlo oprezno. „Mislim da bi to kroz osnovnu školu trebalo maknuti. Mislim da je to prerano.“

Razlog nije samo potencijalna opasnost od nepoznatih ljudi ili cyberbullyinga. Problem je i u tome što djeca još uvijek razvijaju vlastiti identitet i teško mogu predvidjeti dugoročne posljedice onoga što objavljuju.

Fotografija ili video koji je danas smiješan ili zanimljiv može godinama ostati dostupan i izvan kontrole osobe koja ga je objavila.

Roditelji nisu tu samo da nadziru

Jedna od važnijih poruka iz razgovora jest da roditeljska uloga ne bi trebala završiti na zabrani. Djeci treba objasniti zašto nešto nije dobro, kako funkcionira digitalni svijet, što znači privatnost, zašto ljudi na internetu ne prikazuju nužno stvarnost i što učiniti kada dožive neugodu, pritisak ili nasilje.

„Ne kontrola roditelja, nego u stvari taj edukativni dio koji treba doći od odraslih, prvenstveno od roditelja, ali bilo bi dobro da ide i od škole.“

Digitalna pismenost tako postaje jednako važna kao i svaka druga vrsta pismenosti.

„Previše smo otišli u marketinške sfere“

Maja Čebulc pritom upozorava i na još jedan fenomen – pretvaranje društvenih mreža u gotovo neprekidnu reklamu.

Ljudi koje je pratila upravo zato što su bili autentični, kaže, s vremenom su počeli prilagođavati sadržaj marketinškim pravilima.

„Jednako tako smatram da smo previše otišli u nekakve marketinške sfere i upravo zato se kod nekih ljudi koje sam pratila na mrežama i cijenila upravo zbog onoga što jesu, baš zato što se to sve na nekakav marketinški moment gubi – autentičnost, priča i povjerenje.“

A povjerenje je upravo ono što društvene mreže često pokušavaju izgraditi, dok istodobno njihova komercijalizacija može učiniti da korisnici sve teže razlikuju iskreno iskustvo od plaćenog sadržaja.

„Ne trebamo prikazivati savršen život“

Za Maju društvene mreže nisu problem same po sebi. Naprotiv, ona ih voli i smatra da mogu napraviti velike pozitivne promjene.

Problem nastaje kada počnemo vjerovati da vrijedimo onoliko koliko vrijedi reakcija drugih. Zato ne želi prikazivati savršen život, savršeno tijelo ili savršenu svakodnevicu. „Od kada sam se oslobodila mišljenja drugih ljudi, od tada još slobodnije i veselije objavljujem.“

I upravo tu se vraćamo na početak priče.

Društvene mreže mogu biti prostor samopouzdanja, kreativnosti i povezivanja. Ali mogu biti i prostor uspoređivanja, pritiska i stvaranja slike o sebi koja nema mnogo veze sa stvarnim životom. Za odraslu osobu možda je lakše prepoznati razliku. Za dijete koje tek pokušava shvatiti tko je – puno teže.

Jer ako dijete prije društvenih mreža nauči da njegova vrijednost ne ovisi o tuđem mišljenju, filteru, broju pratitelja ili lajkovima, možda će u digitalni svijet ući s puno boljim temeljem.