SLUŽBENO JE: Dubrovčani nisu Dalmatinci, ali to ne znači da smo bolji od drugih

Pitanje jesu li Dubrovčani Dalmatinci ili nisu izaziva nezaustavljivu raspravu na društvenim mrežama, a mišljenja i samih Dubrovčana su prilično podijeljena. Od onih koji čvrsto drže stav da nisu Dalmatinci do onih kojima je sasvim svejedno. Sugrađanka i povjesničarka Tea Batinić osvrnula se na ovu raspravu, iznijevši povijesnu i jezičnu argumentaciju u prilog tezi da Dubrovnik i Dalmacija predstavljaju dva odvojena identiteta.

“Dalmacija je dobila naziv po jednome ilirskom plemenu koje su se zvali Delmati”, objasnila je Batinić, dodajući da su na jadransku obalu prva stigla ilirska plemena. Prema njezinim riječima, područje Dubrovnika osnovali su Plereji i Ardijejci, dok su Delmati naselili područje oko Splita, a Liburni prostor oko Rijeke – po čemu je, kako je istaknula, taj dio obale i dobio naziv Liburnija.

Naglašava kako je naziv Dalmacija kroz povijest mijenjao i obuhvaćao različite teritorije, no da je ključna činjenica sljedeća: “Dubrovačka republika nikad nije bila Dalmacija.” Dodala je da se ta razlika održala i u samopoimanju stanovništva: “U Republici se mi očitujemo kao Dubrovčani Hrvati, a u Splitu se oni očituju kao Hrvati Dalmatinci.”

Jezik kao najjača odrednica identiteta

Posebno je naglasila razlike u govoru: “Mi imamo naš specifičan govor , koji se često krivo naziva raguzejski – što nije ispravno.” Prema njezinu mišljenju, identitet naroda najviše se očituje kroz izvorne govornike: “Stavite jednoga izvornog govornika iz Dubrovnika i govornika u Splitu – mi ćemo se razumjeti, ali mi ne govorimo isti jezik.”

Usporedila je taj odnos s poznatim europskim primjerima: “To je isto kao da pitate u čemu se razlikuju Baski i Španjolci i Katalonci. Jezik je jedna jako velika odrednica teritorija.” Pritom je priznala da unutar samog dubrovačkog područja, od Konavala do Mljeta, postoje različita narječja, no da se njeguje zajednički govor “po naški.”

Najavila je i skoro objavljivanje svoje knjige “Diskusija po naški”, koju je, namjerno koncipirala kao djelo namijenjeno čitanju naglas: “Nije dovoljno da bude napisan naš jezik, nego mora biti izgovoren, zabilježen video, tonski zabilježeno.”

Zajednički običaji, ali odvojen identitet

Unatoč jezičnim razlikama, Batinić je istaknula da Dubrovnik i Dalmacija dijele slične običaje: “Naši su običaji jako slični jer mi imamo isti način privređivanja – ribarstvo, pomorstvo kao i iste vrijednosti: “U nas je familija sveta, nedjelja i sveti objed.” Zaključila je da te sličnosti proizlaze iz pripadnosti istoj religiji i mediteranskom načinu života, dok jezična razdvojenost ostaje ključna razlika: “To što mi nismo dio Dalmacije ne znači da se izdvajamo, niti da smo mi nešto bolji. Jednostavno, samo smo drukčiji.” objašnjava Batinić.

Grb Dubrovačke republike na zastavi Hrvatske

Batinić se dotaknula i pitanja državne simbolike, ustvrdivši da Dubrovnik i na zastavi Republike Hrvatske ima svoj grb koji je prema njezinim riječima pogrešno stavljen: “Naš dubrovački grb je krivo stavljen na zastavi– plavo-crveni. Zapravo, naš grb je sveti Vlaho na bijeloj podlozi sa zlatnim urbanom.”

Osvrnula se i na širi politički kontekst teritorijalnog ustroja, izrazivši nerazumijevanje spajanja Dubrovnika s Neretvom u jedinstvenu županiju: “Što mi imamo s Neretvom, ne shvaćam.” Prema njezinoj ocjeni, riječ je o svojevrsnom političkom “neutraliziranju” gradskog identiteta kroz spajanje s poljoprivrednim krajem, čime dolazi i do preraspodjele prihoda jednog grada na šire područje.