MISTERIJ MALE GOSPE Priča o sudbini, potopljenom “klaku” i fenomenu arhitekture “crkve u crkvi”

Jučer su mještani Prvog Sela, jednog od četiri žrnovska zaselka, proslavili Malu Gospu, svoju zaštitnicu i to u istoimenoj crkvici koja je poznata po rijetkom fenomenu arhitekture “crkve u crkvi”, ali i po zanimljivoj priči o životu, ljubavi, izdaji, ruganju i sudbini.

Crkvica Male Gospe u Prvom Selu u Žrnovu ima gotovo šest stoljeća dugu povijest. Prema Kronici župe sv. Martina, sagradila su je braća Jakov i Luka Banisio (Baničević) 1458. godine. Uz crkvicu su ostavili i nekoliko zemljišta koja su služila za njezino održavanje, a smatra se da je tamo bilo staro groblje jer su na mjestu pronađene grobne ploče bez natpisa.

Zanimljivo je da se blagdan u početku nije slavio 8. rujna, već 15. kolovoza, na Veliku Gospu. Datum je poslije promijenjen, najvjerojatnije zato što se na Veliku Gospu u obližnjoj Korčuli već održavala velika procesija. Crkvica je kroz stoljeća više puta propadala i obnavljala se, sredinom 19. stoljeća bila je u toliko lošem stanju da se neko vrijeme nije koristila, a nakon obnove ponovno je blagoslovljena 8. rujna 1854. godine.

Krajem stoljeća zakomplicirala se i priča oko zemljišta i imovine koja je pripadala crkvici. Država je preuzela upravljanje, no nasljednice obitelji Banisio-Španić, sestre Palma i Laura, usprotivile su se oduzimanju zemljišta crkvi pa je imovina 1903. vraćena na upravljanje Župi sv. Martina. Iste godine uređena je i sama crkvica, obijeljena je, dobila je nove prozore i nova zvona, koja je u travnju 1904. blagoslovio biskup Josip Marčelić.

Žrnovci su već 1913. imali još veće planove, željeli su urediti dvor ispred Male Gospe i postaviti sat na zvonik, a za pomoć su se obratili svojim iseljenicima. U pozivu su vrlo slikovito poručili što uređena plokata (dvor) i sat za selo znače, „kao soba primanja, kao oko u glavi, kao nove cipele na lijepom odijelu“. No najzanimljiviji dio priče o Maloj Gospi tek je slijedi, 1930-ih počelo je veliko proširenje crkve koje nikada nije završeno. I dandanas u selu postoje priče koje nitko ne želi reći naglas.

Sredinom 1930-ih Žrnovci su odlučili Malu Gospu znatno proširiti. Radovi su, prema sačuvanom zapisu kojeg smo pronašli u Zborniku Žrnova I. autora Nevena Fazinića, počeli 1936. godine i to prema nacrtu arhitekta Ivana Skokandića Čavlića, istog čovjeka koji je projektirao i Dom kulture u Kampušu Nacrt buduće crkve bio je javno izložen kako bi ga mještani mogli vidjeti.

Jedan je Žrnovac tad navodno rekao: „Gledajte nacrt, ali Malu Gospu nećete vidjeti!“. U tom trenutku bila je to tek tipična, žrnovska, nenavidna, zajedljiva opaska. Godinama poslije zvučala je gotovo proročanski.

Kamen za gradnju vadio se na predjelu Pod Kovač iznad Postrane. Nije bio osobito kvalitetan, što se i danas može vidjeti na zidovima oko crkve. Gradilo se uglavnom zajedničkim snagama. Mještani su prikupljali novac i radili dobrovoljno, a pomagali su i brojni iseljeni Žrnovci. Radovi su trajali sve do 1940. godine. U temeljni kamen čak je položena boca s novcem tadašnje Kraljevine Jugoslavije, svojevrsna vremenska kapsula ostavljena u građevini za buduće generacije. Uskoro je stigao rat i potpuno drukčije političke okolnosti, a nedovršeni zidovi ostali su stajati.

Nakon rata pojavila se ideja da se posao ipak dovrši. Od 1947. do 1954. župnik u Žrnovu bio je fra Lav Krivić, nekadašnji gvardijan franjevačkog samostana na Badiji. U župnom arhivu pronašao je stari nacrt proširenja Male Gospe i izložio ga na vratima crkve sv. Martina. Pokrenuo je novu akciju za nastavak gradnje. Mještani su ponovno počeli davati priloge, a novac je stizao i od Žrnovaca iz inozemstva.

Nije ostalo samo na novcu. Kupljen je pijesak i brodom dopremljen na Veli most u Žrnovsku Banju. Koliko je selo željelo proširiti Malu Gospu svjedoči i činjenica da je svatko, tko je imao tovara ili mazgu, došao u Banju prenositi pijesak. Pijesak se tako iz Banje prenosio do ispred Male Gospe, pokraj današnjeg spomenika. Nabavljeno je i čak 1.800 kilograma vapna, koje je privremeno spremljeno u kući Tvrdećića Spuge u Banji. Materijal je bio spreman, ljudi također, elan je bio na vrhuncu. Činilo se da bi gradnja nakon više od desetljeća doista mogla krenuti dalje, činilo se u trenutku da onaj Žrnovac s početka priče nije bio u pravu.

Međutim, nisu to bila vremena u kojima je obnova crkve bila samo građevinsko pitanje. Prema zapisu, lokalna Komunistička partija u Žrnovu protivila se nastavku radova i pokušavala ih zaustaviti. Sukob je kulminirao događajem koji se desetljećima prepričavao u selu.

Po noći, netko je ušao u prostor u Banji u kojem je bilo spremljeno vapno, svih 1.800 kilograma završilo je u moru. Prema svjedočanstvu, počinitelji nisu samo bacili vapno nego su za sobom očistili i njegove ostatke. Potom su od drvenih gredica napravili improvizirani oltar, a iznad njega, kao otvorenu porugu, ostavili natpis: „Faljen Isus i Marija“. Rug je ono što otočane najbolje opisuje, a ako ga prati tuđa nevolja, još bolje, još smiješnije, još tragičnije.

Kada je fra Lav Krivić došao vidjeti što se dogodilo, prema predaji je zaplakao. Tada je izgovorio rečenicu koja je poslije postala najmračniji dio priče o nedovršenoj Maloj Gospi: „Ja ću otići iz Žrnova, ali u Žrnovu će se događati mirakuli!“.

Dok su lokalne vlasti priječile nastavak gradnje, iseljeni Žrnovci nisu odustajali. Posebno se istaknuo Vicko Matulović Atlagić iz Vancouvera u Kanadi, koji je za crkvu dao značajan novčani prilog. Prema zapisu, otišao je toliko daleko da je odlučio slučaj iznijeti izravno pred Josipa Broza Tita. Tito ga je navodno primio, saslušao što se događa u Žrnovu i obećao mu da će se problem riješiti te da će gradnja moći biti nastavljena. Matulović se nakon toga zadovoljan vratio u Kanadu.

No nastavka nije bilo. Unatoč obećanju koje je, prema predaji, stiglo s najviše razine tadašnje države, zidovi Male Gospe ostali su nedovršeni, KP Žrnovo bila je jača i od Tita. Radovi nikada više nisu ozbiljno nastavljeni, a ono što je 1936. zamišljeno kao velika nova crkva ostalo je zamrznuto u kamenu.

I danas u selu postoje priče da su ljude, koji su sudjelovali u sprječavanju gradnje i bacanju vapna, zadesile strašne tragedije. Te su sudbine istinite, zaista su se dogodile i to ljudima ili njihovim potomcima za koje se navodno znalo da su te kobne noći utopili „klak“ na Velemu mostu. U selu ih svi znaju, ali niti jedan Žrnovac ih neće ispričati glasno, kamoli za u foje, tako nećemo ni mi. O kletvama se govori samo kad se mora.

Danas u Prvome Selu imamo zanimljiv fenomen „crkve u crkvi“, a dvor ispred Male Gospe omiljeno je okupljalište djece i mladih. Svake se godine na blagdan 8. rujna na misi i procesiji okupi cijelo mjesto, a „na vižiju“ MO Žrnovo u suradnji s mjesnim udrugama pripremaju i organiziraju kulturno-zabavni program.

Foto: Dubrovačka biskupija, Neven Fazinić (Zbornik Žrnova), screenshots iz videa autora Ivana Grbina, Dora Lozica, čitatelji