PRISTANIŠTE ZA ODMORITI DUŠU U Prapratnom se trajekt čeka lakše i drugačije (FOTO & VIDEO)

Prapratno je uvala na južnoj strani Pelješca, oko 3 kilometra udaljena od Stona. U uvali se nalazi trajektno pristanište iz kojeg se Pelješac povezuje s lukom Sobra na Mljetu na kojem sam provela jedno od ugodnijih i mirnijih popodneva uopće.

Trajektna pristaništa dinamična su i zanimljiva mjesta, no ugodna, smirena energija, zen i chill zona nije nešto što bi inače s njima povezivali. Ipak, u minijaturama s juga Dalmacije, gdje su ljudi, stvari i pojave povezani na ponekad neočekivane, ali i dalje funkcionalne načine, pronaći ćete jedno baš takvo neobično pristanište. Da sam kojim slučajem pjesnički raspoložena, rekla bih da je Prapratno pristanište za odmoriti dušu, bez obzira na to što je ta izjava gotovo pa oksimoron.

Da ne bi ostali samo na riječima bez pokrića, objasnit ću vam što se dogodilo, ali prije toga, vratimo se malo unatrag. Trajektno pristanište u uvali Prapratna otvoreno je u travnju 2006. godine. Prema tadašnjim podacima Vlade RH, izgradnja pristaništa vrijedila je 11,8 milijuna kuna, a priključna cesta dodatnih 12,6 milijuna kuna. Ideja je bila omogućiti Mljetu kraću, kvalitetniju i pouzdaniju trajektnu vezu s kopnom. Pristaništem upravlja Lučka uprava Dubrovačko-neretvanske županije.

Prije otvaranja pristaništa, glavna cjelogodišnja trajektna veza Mljeta s kopnom za automobile bila je Dubrovnik – Sobra. Putovanje preko Elafita bilo je znatno dulje nego je danas, relacija je bila duga oko 22 nautičke milje.

Postojala je i trajektna linija Trstenik – Polače, ali samo tijekom turističke sezone. Općina Orebić godinama je tražila njezino ukidanje zbog zaštite Trstenika, nekad važne austrougarske luke za izvoz glasovitog pelješkog vina koji je, na različite načine, patio u ulozi trajektnog pristaništa.

Izgradnjom pristaništa u Prapratnom nastala je i državna, za otočane subvencionirana, trajektna linija 832 Prapratno-Sobra i do danas je jedina veza Mljeta s kopnom za prijevoz vozila. Liniju već duže vrijeme održava jedan od veterana Jadrolinijine flote, Valun, dugačak više od 80 metara, širok 15, s brzinom od najviše 13 čvorova.

Budući da je izgrađen 1983. godine, Valun je do danas zadržao onu prepoznatljivu Jadrolinijinu estetiku trajekata za koju u trenucima nisi siguran pripada li više bivšoj državi ili nekoj distopijskoj budućnosti u kojoj ćemo, ponovno, gledati morsku pučinu dok piškimo u zahodu.

Može primiti oko 700 putnika i 80 vozila, od Pelješca do Mljeta (ili obratno) treba mu oko 45 minuta, a prema podacima Agencije za obalni linijski pomorski promet, godišnje preveze oko 160 tisuća putnika.

Naravno da su zimi te brojke mizerne i da linija komercijalno nije isplativa. No obaveza države je otoke povezivati, bez obzira na isplativost i održivost koja je ponekad nedostižni ideal. Vjerojatno je to razlog zbog kojeg će vam se dogoditi da, kad želite iz jednog otoka stići na drugi, prvo se morate dočepati kopna.

To se meni dogodilo jednog vrućeg kolovoškog četvrtka na Mljetu gdje sam s prijateljicom provela jedan slobodan dan. Lošim planiranjem i provjeravanjem linija i termina u trenucima slabe koncentracije (gotovo pa karakterna osobina), shvatila sam, oko devet ujutro, da mi je sljedeći katamaran za Korčulu tek u pet popodne. Prednost lošeg planiranja je fleksibilnost i mogućnost brze izmjene plana bez dodatnih stresova pa sam Valun pričekala kupajući se na pristaništu u Sobri, a onda sam ostatak popodneva provela kupajući se i pijući kavu na pristaništu u Prapratnom.

 

Pristajući na Pelješac, Prapratno sam promatrala sumnjičavim pogledom. Prekrasna osunčana uvala po noći se pretvara u pristanište na kojem je već nekoliko osoba izgubilo život i to na jednak (bizaran?) način. Sletjeli su, naime, automobilima u more, horor koji mi se ponekad pojavljuje u najgorim noćnim morama. Gledajući s jedne strane pristaništa na drugu i dalje pokušavam shvatiti kako i zašto se to opetovano događa i ne nalazim zaključak.

Međutim, energija u Prapratnom nije bila niti blizu crnoj kronici, skroz suprotno. Trajektni dio smješten je na jednom kraju uvale i sastoji se od operativnog dijela i prostora za vozila koja čekaju ukrcaj. Do njega vodi cesta koja se odvaja od glavnog pelješkog cestovnog pravca, a na samom pristaništu je ugostiteljski objekt genijalnog naziva Morsko jaje. Morsko jaje ponudilo mi je dvije izvanredne i neočekivane pogodnosti, nevjerojatno ljubaznu i strpljivu konobaricu te nevjerojatno udobne fotelje, stolice i ležaljke na kojima sam nekoliko sati pričekala svoj prijevoz za dalje.

S druge strane uvale, u daljini, vidim poznatu plažu i kamp Prapratno, načičkanu šarenim točkicama suncobrana, ljudi, kupača, djece… Uskoro doznajem da oni kojima je krcata plaža noćna mora, popodneva provode u Morskom jaju, kupajući se u kristalno čistom moru trajektnog pristaništa dok priličnu gužvu s druge strane uvale gledaju na razumnoj udaljenosti.

Pristanište ima čak i skaline kako kupači ne bi imali poteškoća izaći iz mora. Vrlo slična situacija kao i u mljetskoj Sobri. Trajektna pristaništa koja su imala sreću ne biti dio industrijske zone, već turističke uvale, proživljavaju novu mladost.

Upravo sam se tako osjećala u trenutku kad je zapuhala blažena bava, nisam sigurna je li me dotaknula ruka maestrala, no kojigod vitar puše, nek’ samo puše.

Taman na korak do kompletne idile i nirvane, brzim i tutnjavim manevrom u kadru se ponovno pojavio Valun. Napravio je još jednu turu do Mljeta i nazad, a ja sam ga dočekala na istom mjestu misleći kako će mi upravo uletjeti u veliki makijato. Nakon par sati u kojima je jedini jači zvuk proizveo skok jednog gosta kafića u more, pristanak trajeta uznemirio je duhove, ali samo nakratko.

Sa zanimanjem sam ispratila iskrcaj i ukrcaj, popričala još malo s lokalcima koji su, vjerujem zbog vrućine, štedjeli riječi i energiju i pozdravila neke Korčulane koji su se upravo uputili tamo odakle sam se ja vratila. I onda je stigao moj prijevoz!

Provela sam jedno opuštajuće popodne na pristaništu u Prapratnom, a to mi zaista nije bilo „ni u peti“. Prije Korčule imali smo još jednu (neplaniranu) stanicu, splitski Poljud.

Ispratili smo Bijele u Poljsku, što će se koji dan nakon pokazati kao povijesni trenutak, a na škoj smo stigli pred zoru. Naravno, trajektnom i izvanrednom linijom na kojima se djelatnicima Jadrolinije možemo samo sto puta zahvaliti!

Promislila sam da možda i nije tako loše provesti život u neraskidivoj povezanosti s trajektima i pristaništima. Taj će mi zaključak, prvom prilikom, opovrgnuti ljetne gužve i/ili orkansko jugo, ali nema veze, dok traje je lipo.

Foto: no filter!