SARAJEVO NA ČETIRI KOTAČA Putovanje po burek, svadbu i malo bosanskog gostoprimstva (VIDEO)

Sarajevo je ovaj put bilo naše odredište iz vrlo konkretnog razloga – vjenčanja. No, kako to obično biva s putovanjima, razlog zbog kojeg krenemo često nije i ono što na kraju najviše pamtimo. U našem slučaju, put do Sarajeva pretvorio se u malu cestovnu bajku kroz Bosnu i Hercegovinu, uz kave, rijeke, planine, mezu, previše hrane i jedno od najljepših gostoprimstava koje smo doživjeli u posljednje vrijeme.

Osam ujutro, 45 eura i – krećemo

U osam sati ujutro, 45 eura kasnije, nakon pregleda karata, ubacivanja kufera i svih onih „jesmo li sve ponijeli?“ provjera, napokon ulazimo u autobus.

Prvi zadatak – namjestiti sjedalo. Drugi – namjestiti ga tako da bude udobno nama, ali i susjedu. Diplomacija prije granice.

I krećemo.

Do granice vrijeme prolazi iznenađujuće brzo. Obavljaju se posljednje obaveze na telefonu, odgovara se na poruke i rješava sve što treba riješiti prije mogućeg nestanka signala i roaminga.

Mali putnički savjet: nemojte olako paliti roaming u Bosni i Hercegovini ako nemate odgovarajući paket. Mi smo ga, doduše, ipak uključili jer smo htjeli ostati u kontaktu s momkom kojeg smo ostavili u Dubrovniku – ipak, ljubav ne poznaje granice, ali roaming ih itekako poznaje. Kad smo riješili sve što je trebalo, zaključali smo mobitele, pustili glazbu i napokon se prepustili pogledu kroz prozor.

A onda – Bosna i Hercegovina.

Kad cesta postane razglednica

Ulaskom u susjednu državu počinje ono zbog čega zapravo volimo putovanja cestom.

Pred nama se izmjenjuju polja i livade, brda i doline, rijeke i potoci. Tu su mostovi, mala naselja, prolaznici, buregdžinice, kafane i restorani. Krajolik se neprestano mijenja i ponekad imate osjećaj da autobus prolazi kroz niz razglednica.

Posebno nas osvajaju rijeke i potoci. Boje se mijenjaju od gotovo nestvarne tirkizne do tamnije zelene, a voda na mnogim mjestima izgleda iznenađujuće čisto i bistro.

Bosna i Hercegovina je zemlja bogata rijekama i upravo su vodeni tokovi jedan od razloga zbog kojih je vožnja kroz unutrašnjost toliko vizualno zanimljiva. Nije potrebno imati turističkog vodiča – dovoljno je sjediti uz prozor.

Jablanica: kava, sok od jagode i – pečenje za doručak

Najduže stajanje imali smo u Jablanici.

Uspjeli smo popiti kavu i sok od jagode – potonji posebno pamtimo jer ga u Dubrovniku nije baš jednostavno pronaći. Dok mi lagano ispijamo svoje napitke, oko nas se u ranijim jutarnjim satima ozbiljno jede.

Pečenje. Kompleksna jela. Obilni tanjuri.

Nama pomalo neobičan prizor za to doba dana, ali upravo takvi trenuci čine putovanje zanimljivim. Ono što je nekome sasvim normalan početak dana, drugome može biti mala kulturna atrakcija.

Jablanica je inače posebno poznata po janjetini s ražnja, pa ako se ondje nađete u pravo vrijeme, nemojte se iznenaditi ako vas miris pečenja uvjeri da je deset ujutro sasvim pristojno vrijeme za ručak.

Mi smo ipak ostali vjerni kavi i soku.

Jednostavniji stil, sporiji ritam

Dok prolazimo kroz gradove i sela, primjećujemo i nešto sasvim svakodnevno – odjeću ljudi.

Naravno, ne možemo govoriti za sve, ali čini nam se da je stil mnogih prolaznika jednostavniji, opušteniji i manje opterećen trendovima. Nema tu nužno ničeg spektakularnog, ali upravo takve sitnice stvaraju osjećaj da ste negdje drugdje.

I to je jedna od draži putovanja.

Ne putujemo samo zbog znamenitosti. Putujemo da vidimo kako ljudi žive, što jedu, kako se oblače, gdje piju kavu i kako izgleda njihov sasvim običan dan.

Kolovoz u svom punom sjaju

Kako se približavamo Sarajevu, kolovoška priroda pokazuje se u punom sjaju.

Zelenilo je posvuda, sunce dodatno naglašava boje krajolika, a cesta neprestano otvara nove prizore. Brda i doline izmjenjuju se gotovo bez prestanka.

Ovo je jedan od onih trenutaka kada shvatite zašto cestovna putovanja imaju posebnu čar.

Avion vas odvede od točke A do točke B.

Autobus vam pokaže što se nalazi između.

Breza i rečenica koju ćemo pamtiti

U Brezu stižemo oko 16 sati.

Odlazimo do obližnjeg kafića, pijemo kavu i pokušavamo malo usporiti nakon nekoliko sati vožnje.

No naše putovanje tu ne završava.

Nastavljamo prema obiteljskoj kući u koju se mladenka udaje.

I upravo ondje događa se ono što će nam možda ostati u najljepšem sjećanju.

Dočekuje nas obitelj i gotovo odmah čujemo rečenicu:

„Osjećajte se kao doma.“

Jednostavno.

Bez velikih govora.

A zatim nam pokazuju raspored prostorija i ostavljaju nas da sami istražimo što nam treba.

U današnje vrijeme takva razina gostoprimstva i povjerenja nije nešto što se podrazumijeva. Ustupiti nekome vlastiti životni prostor, pustiti ga da se slobodno kreće po kući i pritom mu poručiti da se osjeća kao kod sebe – za to je potrebno poprilično povjerenja.

A upravo to smo osjetili.

Kad je „malo hrane“ zapravo – jako puno hrane

Hrana koju smo ondje jeli nije nam bila potpuno strana. Mnogo toga podsjetilo nas je na ono što i sami pripremamo kod kuće.

Ali postoji jedna važna razlika.

Kod nas je možda dovoljno napraviti jedno ili dva jela.

Ondje se, čini se, uvijek mora ostaviti mogućnost izbora.

Na stolu se tako našlo nekoliko pečenih kokoši, zapečena tjestenina sa sirom, različiti umaci, kruh, uz ponudu za mezu ili svježe povrće. Jer svaki zalogaj tamo ide uz pitanje “Hoćete li možda…?”.

Nama – iskreno – malo previše izbora.

Navikli smo na jednostavnija jela i manji broj opcija, pa smo se u jednom trenutku vjerojatno pitali jesmo li došli na vjenčanje ili na malo obiteljsko natjecanje u tome tko će goste bolje nahraniti.

Ali upravo je to dio bosanskog gostoprimstva koji se teško može ignorirati.

Ako ste gost, ne biste trebali ostati gladni.

A ako slučajno kažete da ste siti – postoji velika mogućnost da ste samo otvorili pregovore za sljedeći tanjur.

Kahva kao ritual

Posebno nam je zanimljiva kuhana kahva.

Njezin miris nije samo najava napitka, nego gotovo postaje prirodni osvježivač prostora. Širi se kućom i nekako automatski stvara osjećaj da se nešto događa.

Naravno, piju se i instant kave, ovisno o preferenciji i dobu dana.

Ali kuhana kahva ipak ima svoju posebnu ulogu – ona nije samo kofein, nego dio druženja i gostoprimstva.

Povratak koji nije bio u planu

Naše putovanje, nažalost, završava ranije nego što smo očekivali iz osobnih razloga.

I tako ponovno sjedamo u autobus prema Dubrovniku.

Na povratku ipak radimo jednu važnu stvar – stajemo u pekari Špeki.

Ondje uzimamo krumpiraču.

I to ne bilo kakvu.

Do tog trenutka vjerojatno najljepšu krumpiraču koju smo probali.

Dovoljno paprena da vas motivira na redovitu hidraciju, ali ne pretjerano masna. Ukratko – baš onakva kakva treba biti nakon nekoliko sati putovanja.

Vratit ćemo se

Sarajevo ovaj put nismo uspjeli upoznati onako kako smo planirali.

Nismo prošli sve ulice, nismo sjeli na sva mjesta koja smo htjeli, nismo odradili klasičan turistički obilazak.

Ali možda smo zato upoznali nešto drugo.

Dio Bosne i Hercegovine vidjeli smo kroz prozor autobusa. Vidjeli smo rijeke, planine, sela, restorane i ljude. Probali smo hranu, pili kave i sok od jagode, slušali glazbu i nekoliko sati jednostavno gledali krajolik.

A najviše ćemo pamtiti ljude koji su nam, gotovo bez razmišljanja, rekli:

„Osjećajte se kao doma.“

U susjednu državu svakako se želimo vratiti što prije – ovaj put na pravi godišnji odmor.

A ako nam se nekad dogodi da nam treba malo promjene zraka, dobre hrane i pretjeranog gostoprimstva, možda Bosna i Hercegovina može poslužiti i kao svojevrsne toplice.

Samo bez recepta.

I, po mogućnosti, uz jednu dobru krumpiraču.

Provozajte se s nama kratko u videozapisu.