NESTALI U BERMUDSKOM TROKUTU Nova dubrovačka sezonska atrakcija: konobar koji ne prilazi gostu

Dubrovnik je oduvijek poznat po tome što tijekom ljeta zapošljava učenike i mlade kako bi pomagali iskusnijim konobarima. Svi smo jednom bili početnici. No čini se da se ovoga ljeta pojavio jedan sasvim novi fenomen.

Sjednemo tako na kavu u lokalni kafić. Dočekuje nas troje mladih konobara. Sjedimo. Čekamo. Jedan od njih pogleda u našem smjeru, ali pogled mu prolazi kroz nas kao da smo hologrami. Minute prolaze. Nitko ne prilazi.

Na kraju ustajemo i sami odlazimo naručiti. Mladi konobar, uz osmijeh koji više nalikuje pitanju „Zašto baš danas?“, kratko izgovara: „Može.“

Odmah zatim prilazi kolegici koja surfa po mobitelu kao da sjedi u vlastitom dnevnom boravku. Nešto joj šapće, a zatim oboje pogledavaju prema nama. Znamo, ljeto je, vruće je i ne želimo nikome pokvariti dan. Želimo samo popiti kavu tijekom stanke.

Kava napokon stiže. Popili smo je, a sada slijedi drugi dio avanture – pronaći nekoga tko će je naplatiti.

Konobari kao da su nestali u bermudskom trokutu dubrovačkog ugostiteljstva. Teoretski bismo mogli otići bez plaćanja. Savjest nam to ipak ne dopušta pa stojimo pokraj šanka i čekamo da se pojavi bilo tko, makar i robot-konobar. U tom bi trenutku dobro došao čak i aparat za samostalno plaćanje.

Na kraju shvaćamo da smo više vremena proveli čekajući nego ispijajući kavu.

Druga scena bila je još zanimljivija.

Drugi kafić, nova mlada ekipa. „Ne znamo napraviti kavu“, iskreno priznaju.

Pošteno. Iskrenost cijenimo pa naručujemo sok. Nakon kraćeg vijećanja ipak odlučuju pokušati skuhati kavu. Uspjeli su. Mala pobjeda za sve prisutne.

A onda slijedi vrhunac iznenađenja. Konobar zaboravlja donijeti slamke pa odlazi po njih. Međutim, umjesto da ih stavi na stol, baca ih prema nama s udaljenosti od metar i pol.

Znamo, svi imamo nekoga koga bismo ponekad najradije gađali slamkom – ali ne gosta i ne na radnome mjestu.

Pitamo se što se promijenilo.

Naši roditelji, ali i mnogi među nama nešto starijima, jedva su čekali prvi ljetni posao. Konobarilo se, čistilo, dijelili su se letci, radilo se kao hostesa i prodavao se sladoled. Nije bilo lako, ali osjećaj prve vlastite zarade bio je vrijedan svakog umora. Učili smo se odgovornosti i komunikaciji te tome da gost nije neprijatelj, nego razlog zbog kojeg posao postoji.

Naravno, ne bi bilo pošteno sve mlade trpati u isti koš. I danas ima vrijednih, pristojnih i marljivih učenika i studenata koji dobro rade svoj posao. No sve češće susrećemo i one koji kao da su slučajno zalutali s druge strane šanka.

Što je posrijedi? Možda ih nitko nije stigao podučiti. Možda su bačeni u sezonu bez dovoljno pripreme i mentorstva. Možda su poslodavci, suočeni s kroničnim nedostatkom radne snage, jednostavno morali zaposliti svakoga tko se pojavio. A možda smo svi zajedno pomalo zaboravili da se radne navike ne razvijaju preko noći.

Jer nije problem u tome što netko prvi put nosi pladanj. Zabrinjava kada mu je teret prići gostu i reći: „Dobar dan, izvolite.“