DVA KRAJA ISTOG ŠKOJA: Vela Luka ruši rekorde na Oliveru, a Korčula proslavu sv. Todora drži pod ključem

Trag u beskraju u Veloj Luci najambiciozniji je i produkcijski najveći glazbeni događaj u Hrvata, koncert je ritual sjećanja, a višednevna manifestacija je poput hodočašća, lokalni, nacionalni pa i regionalni hommage Oliveru Dragojeviću, čovjeku čija je glazba duboko povezana s identitetom Dalmacije i otoka.

Danima uoči 29. srpnja Vela Luka je posvećena isključivo Oliveru i glazbenoj manifestaciji u njegovu čast. Šušur se osjeća na svakom koraku, iz svake štrade, betule, restorana, kafića pa čak i auta čuju se Oliverove pjesme, a mjesto je prepuno gostiju pristiglih iz svih krajeva Hrvatske i inozemstva.

Smještaj je rasprodan danima unaprijed, slobodnog veza za brodove i barke odavno više nema, a brojni će koncert pratiti sa svojih brodica usidrenih ispred golemim pontonom na kojem je u nekoliko dana iznikla divovska 27 metara duga i 12 metara široka bina. Na više od 320 kvadratnih metara pozornice nastupit će sam vrh hrvatske glazbene scene. Oliverove bezvremenske pjesme izvest će Petar Grašo, Nina Badrić, Zorica Kondža, Matija Cvek, Marko Tolja, Ivica Sikirić Ićo, Jakov Jozinović, Iva Ajduković, Ines Tričković i Klapa Ošjak. Glazbeni producent manifestacije je Ante Gelo, orkestrom ravna Alan Bjelinski, a nakon izravnog prijenosa na Hrvatskoj radioteleviziji glazbena večer nastavit će se nastupom Ante Gelo Banda.

Društvene mreže posljednjih su dana prepune upita za dodatnim trajektnim i katamaranskim linijama iz Dubrovnika, Splita, Hvara i drugih mjesta, zbog čega su uvedene i izvanredne brodske i katamaranske veze. Uvedena je i izvanredna trajetna linija Dominče – Orebić, a čak dva trajekta sutradan će prometovati non stop kako bi sva ta sila ljudi, bez poteškoća, napustila otok.

Iako će se najveći glazbeni spektakl novijeg doba na ovim prostorima ove godine realizirati osmi put za redom, iako će na otok stići na desetke tisuće ljudi koji će masno platiti smještaj, vezove za barke i najbolje pozicije na veloluškim štekatima, brojni Korčulani, kojima se najveći gralzbeni spektakl u Hrvata događa ispred nosa, reći će vam kako na koncertu nisu nikad bili ili su možda bili jednom.

Razlog sigurno nije otočna zavist ni ljubomora, Oliverov lik i djelo odavno su prerasli takve podjele i male lokalne taštine. Razlog je, zapravo, pomalo bizaran. Naime, Oliver je preminuo upravo na blagdan sv. Todora, suzaštitnika Korčule, kada srednjovjekovni grad obilježava svoj službeni Dan Grada. Teško je izbrojiti koliko su puta Korčulani zabrontulali na Oliverov odabir datuma za prelazak na drugi svijet budući da su 29. srpnja u Korčuli kulturne i misne svečanosti, a u pedesetak kilometara udaljenoj Veloj Luci, na drugoj „bandi škoja“, najveći hrvatski, koncertni spektakl.

Za razliku od sv. Marka, kojega je gradu nametnula Mletačka Republika i koji nikada nije zaživio među stanovnicima kao njihov zaštitnik, kult sv. Todora duboko je ukorijenjen u identitet grada i njegovih ljudi.

Relikvije sv. Todora u Korčulu su stigle 1736. godine, kada je papa Klement XII. gradu darovao tijelo rimskog mučenika iz Kalistovih katakombi. U to se vrijeme vjerovalo da grad koji posjeduje relikvije poznatog sveca mučenika uživa poseban ugled i zaštitu. Prema predaji, sv. Todor bio je rimski vojnik koji je 29. srpnja podnio mučeništvo zbog svoje kršćanske vjere.

Korčulani su ga brzo prihvatili kao svog nebeskog zaštitnika. Kao grad koji je stoljećima branio svoje zidine od brojnih osvajača, u svecu vojniku prepoznali su simbol zaštite i snage. Njegovo se ime s vremenom udomaćilo kao sv. Todor, a blagdan koji se slavi 29. srpnja postao je središnji vjerski i društveni događaj u gradu.

U jutarnjim satima održava se svečana sjednica Gradskog vijeća Korčule s političkim uzvanicima, gostima i posjetiteljima, dobitnicima gradskih priznanja i brojnim Korčulanima. Navečer, relikvije sv. Todora nose se u svečanoj procesiji ulicama stare gradske jezgre, nakon koje članovi triju korčulanskih bratovština i vjernici prilaze relikvijaru s ampulom njegove krvi. Blagdan potom završava s čak dvije najsvečanije izvedbe moreške u godini. U Ljetnom kinu morešku izvode članovi Društva Moreška-Korčula, a na Spomeniku članovi HGD-a sv. Cecilija.

Kako je onda Oliver, u samo osam godina od smrti, uspio ukrasti show sv. Todoru koji Korčulu strpljivo i temeljito čuva već gotovo tri stoljeća?

Dok druga mjesta na otoku svoj najvažniji dan u godini, dan mjesta i sveca zaštitnika, slave svjetovnim, mislim i kulturnim manifestacijama na koje je gotovo bez presedana pozvan cijeli otok i svi njegovi stanovnici, kult sv. Todora u Korčuli rezerviran je samo za Boknkuloviće. Inače, naziv Bonkulovići dolazi od rijči bonkul što u lokalnom govoru označava gurmana, sladokusca ili čovjeka koji voli dobro pojesti i popiti. Naziv je odabran u duhu korčulanskog humora i pokladne tradicije, koja se temelji na satiri, zafrkanciji i veselju, no danas ima i šire značenje, a obuhvaća „prave“, odnosno fetive Korčulane.

U srednjem vijeku i ranom novom vijeku grad Korčula bio je sjedište plemstva, biskupije i uprave, dok su većinu stanovništva u unutrašnjosti otoka činili težaci, vinogradari, maslinari i stočari. Plemićke obitelji uglavnom su živjele unutar gradskih zidina, sudjelovale u vlasti kroz Veliko vijeće i posjedovale zemlju izvan grada, koju su obrađivali stanovnici sela.

Korčula je bila grad plemića, a seljaci okolnih naselja na gradsku su tražnicu donosili hranu, verduru, mlijeko, voće… Iako je u korčulanskom Statutu iz 1214., jednom od najstarijih pravnih dokumenata u Europi, stoji kako su u okolnim mjestima živjeli uglavnom slobodni seljaci koji su imali vlastitu zemlju ili su je obrađivali na različite ugovorne načine, iako su feudalni odnosi bili su znatno blaži nego u unutrašnjosti zemlje, odnos plemić – seljak trajno je zapisan u genima otočana.

Upravo zato, sv. Todor nije blagdan ni fešta na koju su pozvani svi stanovnici Grada ni svi otočani. Okolna mjesta, ali i sva druga naselja na otoku Korčuli, svoje najvažnije dane u godini i blagdane svojih nebeskih zaštitnika otvorila su svim otočanima i posjetiteljima. Slave ih misnim, kulturnim i svjetovnim programima, organiziraju koncerte i druga kulturno-zabavna događanja, pa nije nimalo neobično da će Blaćani svratiti u Velu Luku na sv. Josipa, da će otočani baciti đir do Blata na sv. Vicencu ili da će se gotovo cijeli otok sjatiti u Pupnat na Gospu od Sniga.

Na sv. Todora, međutim, neće doći nitko osim Korčulana, a i među stanovnicima Korčule bit će onih koji se ne osjećaju pozvano slaviti Dan Grada. Nema fešte, nema zabave, nema šušura po štradama. Jutarnja svečana sjednica naoko je otvorena za sve, no ipak će doći samo oni s pozivnicom, djelatnici gradske uprave i institucija, lokalni političari, lauerati i mediji. Procesija za sv. Todora masovni je događaj, ali u njemu sudjeluje tek uski krug stanovnika grada, koji obiteljski pripadaju bratovštinama i sudjeluju u religijskim obredima.

Dvije najsvečanije moreške u godini priča su za sebe. Oba društva već desetljećima njeguju međusobnu netrepljivost i na daleko poznato nerazumijevanje. Svake će se godine, i tako desetljećima, međusobno rasrpavljati o uvjetima nastupa, satnici i lokaciji, počinjat će ranije ili kasnije kako bi jedni drugima smetali, inzistirat na odredbama i  detaljima… Bez obzira na to će, izvedbe obje moreške, s debitanstkim Bulama, ocrnjenim licima i čistim žarom da se bati najbolja moreška, da frcaju iskre i pucaju mačevi, zaista su spektakl kojeg vrijedi pogledati. Međutim, teško ćete doći do karte, bez obzira što su besplatne. Za ulaz u Ljetno kino morate dobiti kartu člana Društva, a svi ostali otočani i turisti naguraju se na Spomenik i žmire ne bi li vidjeli mali dio bilo kojeg kolpa.

Nakon moreške, članovi društava povući će se u svoje prostore gdje će proslaviti Dan Grada i sv. Todora, u miru, bez ometanja seljaka iz okolnih mjesta ili dosadnih otočana i turista. Nkadašnji gradonačelnik Fabris uoči sv. Todora ogranizirao je masovne koncerte na Plokati koji su, kad gledamo s odmakom, bili pravo osvježenje i impuls za proslavu koja privlači cijeli otok. Prilično skupi projekt besplatnih koncerata za Dan Grada, za koje se ne može naplatiti karta zbog specifičnosti lokacije, djelomično je nastavila prošla gradska vlast, a sadašnja je od tih užanci morala odustati zbog izrazito loše finacijske situacije koju je naslijedila. Tako će ove godine, za Dan Grada, na Plokati nastupiti četiri tenora. Čini nam se da bi možda bilo bolje da su nastupali jedan po jedan, duže bi trajalo.

Nadaleko poznata fešta u Ljetnom kinu, koju je za veliki broj Korčulana, ali i otočana, organizirala godinama Moreška-Korčula, nekad je privlačila na stotine ljudi, a među njima i onih koji s Društvom nemaju nikakve veze. Bila je to jedna od najboljih, masovnih, gradskih fešta. Međutim, Trag u beskraju na drugom kraju otoka privukao je više pažnje i svi oni koji nisu Korčulani, danas će radije slušati Olivera u Veloj Luci, nego već poznatu play listu u Ljetnom kinu.

Dok Vela Luka posljednjih godina pokazuje kako se od karizme jednog čovjeka može napraviti manifestacija nacionalnog značaja koja puni smještaje, restorane i kafiće, za koju se organiziraju dodatne brodske linije i organiziraju privremene prometne mjere, ne možemo se ne zapitat – zašto Korčula još nije uskočila na taj superbrzi Oliverov vlak?

Ako već znamo da tih dana na otoku borave deseci tisuća ljudi u čast Oliveru, zašto ih ne pozvati i u Korčulu? Zašto na Plokati uoči ili na sam blagdan sv. Todora ne organizirati koncert mladih glazbenika poput našeg Pjera koji bi izvodili Oliverove pjesme? Zašto gradske ulice ne ispuniti glazbom, uličnim sviračima, klapama, sajmom otočnih proizvoda, tradicionalne hrane i vina? Zašto ne spojiti blagdan zaštitnika grada s ljetnim ugođajem i stvoriti atmosferu koja će biti ugodna lokalnom stanovništu, a onda i turistima?m

Sv. Todor nije samo crkveni blagdan. To je dio identiteta Korčule, dan kad grad pokazuje svoje tisućljetno lice. Idealna prilika za više sadržaja koji bi spojili tradiciju i suvremeni turizam. Nitko ne govori o komercijalizaciji svetkovine, ne pričamo o imitaciji veloluškog koncerta, već o dobroj organizaciji dostojanstvenog šušura koji bi živio na račun svih tih događaja 29. srpnja.

Korčula ima povijest, najljepšu kulisu na Jadranu, vrhunsku gastronomiju, mlade glazbenike i tisuće posjetitelja koji su tih dana već na otoku, kako je moguće da Korčulani ne vide vlastiti potencijal? I dok Centar za kulturu i TZG Korčule međusobno dokazuju čiji posao nije organizacija koncerata, je li realno očekivati da koncertnu sezonu osmišljava i organizira te u potpunosti plaća gradska uprava?

I zaista je najlakše reći da je Oliver “ukrao” sv. Todora. Ali nije. Mi smo mu to dopustili.

Ne zato što su njegove pjesme glasnije od zvona korčulanske katedrale, niti zato što je “Trag u beskraju” veći od procesije u čast sv. Todoru. Nego zato što godinama nismo pokušali ispričati vlastitu priču jednako snažno kao što je Vela Luka ispričala svoju. Dok su jedni od tuge stvorili manifestaciju koja okuplja cijelu Hrvatsku, drugi su ostali uvjereni da će tradicija sama po sebi biti dovoljna.

A tradicija, koliko god bila vrijedna, traži da je svaka generacija iznova oživi i oplemeni.