Iz aviona ravno na promociju: “Veselili smo se kao mala djeca, ovo se ne propušta”

Kad je u četvrtak u Studentskom domu Sveučilišta u Dubrovniku 244 polaznica i polaznika primilo potvrde o završetku prve generacije Sveučilišta za treću životnu dob, za mnoge je to bio puno više od završetka jednog programa. Bila je to potvrda da želja za učenjem nema rok trajanja, a da znanje, druženje i osjećaj pripadnosti mogu biti jednako važni u trećoj životnoj dobi kao i u mladosti.

Među njima bila je i Dubrovkinja Jelica Kmetović Hercigonja, koja je na svečanu dodjelu potvrda stigla – ravno iz aviona.

– Bilo mi je jako važno biti tamo. Organizatori su se toliko trudili da nisam željela propustiti taj trenutak – govori nam.

Sveučilište za treću životnu dob već je u svom prvom ciklusu okupilo 244 polaznika, čime je postalo najveći program ove vrste na hrvatskim sveučilištima. No iza brojki kriju se priče ljudi koji su nakon završetka radnog vijeka odlučili ponovno sjesti u studentske klupe.

Za program je, kaže, saznala sasvim slučajno.

– Čula sam na radiju da se pokreće Sveučilište za treću životnu dob. Bila sam na putu, ali sam poslije sve potražila na internetu, vidjela što se nudi i odmah se prijavila.

Pohađala je kolegije Povijest umjetnosti i Kreativnu radionicu koju je vodila akademska slikarica Ivana Jovanović-Trostmann. Kaže kako su predavanja daleko nadmašila njezina očekivanja.

– Profesori su uložili ogroman trud. To nisu bila obična predavanja. Osjetilo se koliko im je stalo i koliko su se pripremali za svaki susret. A i mi smo bili polaznici koji su upijali svaku riječ.

Posebno pamti atmosferu koja se stvorila među polaznicima.

– Bilo nam je prekrasno. Nakon predavanja ostajali smo razgovarati i družiti se. Kreativna radionica bila je pravo čudo.

Program je trajao petnaest tjedana, s jednim predavanjem tjedno, a Jelici je, priznaje, jedina zamjerka bila što nije trajao dulje.

– Na završnoj evaluaciji napisala sam da bih voljela da traje još. Prijavila bih i više kolegija, ali sam zbog termina morala odustati od jednoga jer idem na jogu. Sljedeće godine to sigurno neću propustiti.

Velike riječi zahvale uputila je profesorima, ali i voditelju programa izv. prof. dr. sc. Marinku Mariću.

– Bez ikakvog pretjerivanja mogu reći da nam je bio pravi oslonac. Nije bilo maila na koji nije odgovorio niti pitanja na koje nije imao odgovor. Ako nešto nije mogao riješiti odmah, pobrinuo se za to čim je bilo moguće.

Prisjeća se i završne promocije koja je na nju ostavila snažan dojam.

– Bilo mi je čak žao što se nitko od nas nije ustao i zahvalio svima koji su ovo organizirali. Razmišljala sam o tome cijelim putem nakon povratka. Sve je bilo tako svečano da smo se osjećali kao da primamo doktorate. Potrudili su se baš u svakom detalju.

Najveća potvrda vrijednosti programa, smatra, jest interes građana.

– Već na početku bilo je jasno koliko smo u Dubrovniku željni ovakvih sadržaja. Toliko je ljudi ostalo bez mjesta. I moje prijateljice htjele su se prijaviti, ali više nije bilo slobodnih mjesta.

Učenje, kaže, nikada ne prestaje.

– Čovjek cijeli život može naučiti nešto novo ili se prisjetiti onoga što je nekada znao pa zaboravio. Ovakvi programi obogaćuju čovjeka.

Nova generacija polaznika već je u planu, a Jelica nema dvojbe hoće li ponovno sjesti u klupe.

– Planiram upisati Povijest Dubrovnika, a vjerujem da će biti i novih kolegija. Svi međusobno razgovaramo i jedva čekamo da ponovno počne.

A onima koji još razmišljaju hoće li se prijaviti, poručuje samo jedno:

– To se ne propušta. Zaista se ne propušta. Mi smo se veselili svakom predavanju kao mala djeca i jedva čekamo novu akademsku godinu.