TRAGEDIJA ZAJEDNIČKOG DOBRA Svi žele čist i uredan Grad, ali tko onda baca kauče uz cestu i smeće na plaže?

Glomazni otpad ostavljen na mjestima koja nisu za to predviđena, danima kad nije organizirano prikupljanje, vreće otpada ostavljene pokraj kanti, a o kulturi odvajanja možemo samo sanjati… Radi li se o komunalnom problemu ili o problemu suradnje između građana i zajednica?

Pogledate li komentare na društvenim mrežama ovih dana, bacite li đir gradom i poslušate ćakule na gradskim štekatima, zaključit ćete kako u Korčuli ništa ne funkcionira, od komunalnog reda, prikupljanja otpada do čistoće i uređenosti.

Korčulani su prvaci kad je brontulanje u pitanju, a otkad je odgovornost za upravljanje Korčulom preuzela nova vlast na čelu s gradonačelnikom Franom Jeričevićem, runjanje na doslovno sve je doseglo neslućene razmjere. Broju se papirići i opušci na cesti, nadgledaju se rupe na službenim zastavama, rupe na cesti imaju OIB, a popisana je i dokumentirana svaka oštećena ploča saliža na Plokati…

Iako se takvi komentari ponekad čine pretjeranima, oni zapravo dodatno motiviraju vlast i gradske institucije da budu bolji. Istodobno, građani s pravom očekuju da javne usluge budu bez greške i u skladu sa suvremenim trendovima i potrebama.

Međutim, problem nastaje kad građani, Korčulani, otočani trebaju odraditi svoj dio posla. Kad uslugu treba platiti, generira se kolektivni bijes, nevjerica i očajavanje. Ali visoka očekivanja od usluge koju koriste ostaju stabilna, dapače, rastu. Kad treba poštivati pravila ili platiti kaznu ako se ne poštuju, nezadovoljstvo doseže horizonte kolektivnog otpora.

Ovo moderno, do sad u ovakvim razmjerima neviđeno, runjanje možemo primijeniti na sve usluge Grada, od parkinga, komunalne infrastrukture do odvoza smeća, no ostanimo na potonjoj temi. Na službenim Facebook stranicama mjesne samouprave zadnjih dana vidimo zabrinjavajuće objave. Ljudi doslovno ostavljaju kauče uz igralište, vreće smeća uz more, glomazni otpad na javnim površinama, iskrcavaju smeće pokraj kontejnera, bacaju ga noću i ostavljaju ih da ga gledaju susjedi, turisti i vlastita djeca.

Brzom provjerom na službenu Facebook stranicu Komunalnog trgovačkog društva Hober, na kojoj u posljednje vrijeme zaista možete pronaći sve potrebne informacije, vidimo da je građanima ponuđeno rješenje i opcija. Iz objava je jasno da postoji organizirani odvoz glomaznog otpada, postoje unaprijed objavljeni termini, postoji Reciklažno dvorište Lokva otvoreno šest dana u tjednu, postoji mogućnost dodatnih vrećica za otpad, postoji mogućnost privatnog odvoza uz naknadu, postoji mogućnost jednog besplatnog odvoza glomaznog otpada godišnje po kućanstvu pa čak i posebni termini prikupljanja za udaljena mjesta poput Račišća i Čare.

KTD Hober, firma s nizom značajnih nedostataka u organizaciji rada, upravljanju ljudskim resursima, održavanju imovine i opreme te bez sustava naplate potraživanja, novu je gradsku vlast dočekala s operativnom neučinkovitosti i financijskom nestabilnosti. Problemi su očiti svakome tko u gradu Korčuli živi, no sustav se malo, po malo obnavlja. Drugim riječima, usluge još uvijek nisu savršene, ali postoje.

A onda vidimo fotografije na društvenim mrežama. Tu dolazimo do zanimljivog psihološkog obrata. Ljudi koji su najglasniji kritičari, koji ističu kako je Grad prljav, kako ništa ne funkcionira i kako je sve katastrofa, istodobno vlastitim ponašanjem proizvode upravo ono na što se žale.

U sociologiji, takav obrazac ponašanja naziva se tragedijom zajedničkog dobra. Svi žele živjeti u uređenom mjestu, ali smatraju da usluge trebaju biti besplatne. Svi žele živjeti u čistom gradu, ali dio ljudi smatra da pravila vrijede za druge, ne za njih. Njihov stari kauč i njihova vreća smeća čine im se beznačajnim. No kad na isti način razmišlja stotine ljudi, problem raste te nastaje ono što vidimo na fotografijama.

Druga stvar koja je zanimljiva jest mentalitet prebacivanja odgovornosti. U mnogim hrvatskim sredinama, pogotovo manjima, razvila se kultura u kojoj je Grad odgovoran za sve. Ako je cesta loša – kriv je Grad. Ako je smeće bačeno uz cestu – kriv je Grad. Ako je netko bacio WC školjku u more – opet je kriv Grad jer je nije uklonio dovoljno brzo.

U tom modelu građanin postaje isključivo korisnik usluge, a prestaje biti suvlasnik zajednice. Međutim, tako zajednica ne može funkcionirati. Nijedan komunalni sustav na svijetu ne može biti dovoljno brz da počisti ono što ljudi kontinuirano bacaju niti da uredi ono što građani svjesno iskorištavaju.

Treća stvar je još zanimljivija. Ove fotografije ukazuju i na određeni oblik prkosa; „Ma baš ću ja vozit do Lokve, neću!“. „Neću ja čekat termin odvoza, neka oni koji su za to (dobro) plaćeni rješavaju“… To više nije pitanje smeća nego odnosa prema autoritetu i pravilima, a male sredine su posebno osjetljive na takve načine razmišljanja o jer se svi međusobno poznaju.

Kad netko ostavi vreću smeća na Jarunu u Zagrebu, anonimna je osoba među stotinama tisuća stanovnika. Kad netko to napravi u Račišću ili Čari, vrlo je vjerojatno da ga poznaje najmanje pola mjesta. Zato je paradoks još veći, fotografije prozivaju počinitelje koji su potom još bjesniji. Znate li na koga? Na Grad, naravno. Nekad bi ljudi bili posramljeni da ih mjesto vidi kako iskrcavaju kauč uz cestu. Danas će isti čovjek koji ga je bacio sutra napisati komentar kako je Grad prljav, a komunalci ništa ne rade.

Ljudi često govore kako vole svoje mjesto, kako su ponosni na svoj grad, kako žele da turizam bude kvalitetan i održiv, kako žele da se mladi vraćaju na otok, kako žele da se očuva netaknuta priroda na Dubovu… A onda, kad padne mrak, iskrcaju madrac u šumu i kesu smeća na plažu.

Takvo ponašanje zapravo govori da je identitet zajednice slabiji nego što mislimo. Jer ljubav prema gradu nije (samo) lijepa fotka i komentar na Facebooku. Ljubav prema gradu najviše se vidi u onome što radiš kad te nitko ne gleda. Ljubav prema „rodnoj grudi“ traži od tebe da odradiš svoj dio, da poštuješ pravila, da uslugu platiš…

To je puno dublji problem od nekoliko bačenih kauča. To je pitanje građanske kulture, osjećaja odgovornosti i odnosa prema zajedničkom prostoru. Kad toga nema, nijedna komunalna služba neće biti dovoljno dobra, ma koliko kamiona, djelatnika ili novca imala. Jednako tako, nijedna gradska vlast neće biti dovoljno dobra onima koji od zajednice očekuju sve, a nisu spremni vratiti ni minimum vlastite odgovornosti.

Foto: MO Račišće, MO Čara, KTD Hober, Grad Korčula

Naslovna fotografija: AI / Ilustracija