“Čim bi otvorili oči, trčali smo u more”: Mirjana se prisjetila ljeta koja se danas čine kao s druga planeta

Ljeto je oduvijek bilo posebno godišnje doba. Miris mora, dugi dani, bezbrižnost i osjećaj slobode nešto su što povezuje generacije. No oni koji pamte ljeta od prije nekoliko desetljeća često će reći da su bila drukčija – sporija, jednostavnija i nekako toplija, ne samo po temperaturi nego i po ljudima.

Mirjana Kaznačić, dugogodišnja učiteljica i bivša ravnateljica Osnovne škole Lapad, s osmijehom se prisjetila svog djetinjstva uz more, vremena kada nije bilo klima-uređaja, krema za sunčanje, mobitela ni društvenih mreža, ali je bilo nečega što danas mnogima nedostaje – beskrajne slobode.

“Ljeto je uvijek bajkovito”

Za Mirjanu, ljeto nikada nije bilo samo godišnje doba.

„Ljeto je uvijek samo po sebi bajkovito i ono uvijek u nama budi želju i vjeru da će biti nešto novo, da će se dogoditi nešto posebno i da ćemo uživati na neki drugačiji način. Jer ljeto je jednostavno – ljeto.“

Ipak, priznaje da su se vremena značajno promijenila. „Klima je bila drugačija, životni standard je bio drugačiji, sve je bilo drugačije. Danas je puno toga napredovalo, ali klima je tada bila zdravija i ugodnija.“

Dok današnje generacije pažljivo biraju sate kada će na plažu, Mirjana se sjeća vremena kada takvih ograničenja nije bilo.

„Mi smo se kupali po cijeli dan. Nije bilo onoga ne smijete do podne ili ne smijete do tri sata. Čim bi otvorili oči, išli smo u more.“

Odrastala je uz samu obalu pa je more bilo produžetak doma. „Prvo što bi napravili kad se probudimo bilo je – idemo u more. Ostajali smo tamo dok ne ogladnimo ili dok nas mati ne pozove kući.“

Kreme za sunčanje gotovo da nisu postojale. „Nismo se mazali. Sunce nije bilo ovako jako kao danas. Ponekad bi nas malo namazali maslinovim uljem, ali to je uglavnom bilo sve.“

More umjesto klima-uređaja

Jedna od uspomena koja joj i danas izmami osmijeh su večernja kupanja. „Pred spavanje bismo otrčali u more, dobro se iskakali, izbučkali i rashladili. To je bila naša zamjena za današnje klime. Nakon toga bismo zaspali kao anđeli.“

Posebno mjesto u sjećanju zauzimaju i takozvana „dvostruka kupanja“. „Ljeti bi često dolazili kratki neverini. Mi bismo tada svi istrčali i utrčali u more pa se kupali dok pada kiša. To smo zvali dvostruko kupanje.“

Kiše su tada bile drugačije, kaže. „Nisu to bile ovakve oluje i grmljavine kakve danas viđamo. Trajale bi desetak minuta, osvježile bi zrak i onda bi opet zasjalo sunce.“

Pašteta, pomadore i najukusniji ljetni obrok

Današnje plaže prepune su hladnjaka, torbi i raznih grickalica, no nekada je bilo mnogo jednostavnije. „Glavna ljetna hrana bila je Gavrilovićeva pašteta. Mati bi je namazala na fetu kruha, a preko stavila domaće pomadore koje su mirisale izdaleka.“

To je, kaže, bio pravi ljetni luksuz. „Mi bismo se toga lijepo najeli pa opet trčali u more.“

Posebno pamti jedan detalj koji će starijim generacijama odmah probuditi nostalgiju. „Pašteta se tada kupovala u karti. Tko je bio dobar, dobio bi za nagradu da kruhom pomaže ostatke iz te karte. To nam je bilo pravo veselje.“

Kad je jedna kuglica sladoleda značila cijeli svijet

Danas postoji bezbroj okusa sladoleda, no nekada su postojale samo dvije opcije. „Čokolada ili vanilija. Nije bilo treće vrste, ali nama je to bilo nešto posebno.“

Sladoledari su tada obilazili kupališta noseći velike posude nalik današnjim termosicama. „Kad bi nam mati ili čače kupili sladoled, to je bilo najveće zadovoljstvo na svijetu.“

Jedna zgoda iz djetinjstva ostala joj je posebno urezana u sjećanje. „Čače me jednom poslao po Slobodnu Dalmaciju. Na putu sam srela čovjeka koji prodaje sladoled i kupila sebi sladoled. Došla sam doma bez novina, ali sva sretna i umrljana.“

Otac je odmah shvatio što se dogodilo.

„Pitao me gdje je Slobodna. Bila sam prestravljena. Ali samo se nasmiješio i rekao: ‘Evo ti novci pa idi ponovno po novine.’ Taj njegov osmijeh pamtim i danas.“

Poštovanje umjesto straha

Prisjećajući se roditeljskog odgoja, Mirjana ističe da je tada odnos prema roditeljima bio drukčiji. „Nismo se roditelja bojali. Imali smo poštovanje. Znali smo da ih moramo slušati jer su oni mama i tata. To nije bio strah nego osjećaj odgovornosti.“

Ljetne večeri bile su posebna priča. „Uz more su se održavali bali. Mi mlađi bismo promatrali tko s kim pleše, tko je koga pozvao, tko je koga zagrlio ili poljubio.“

Ujutro su, prisjeća se kroz smijeh, analizirali svaki detalj. „Pričali bismo tko je koga grlio, tko se kome sviđa. Otkrivali smo male tajne starije braće, sestara i susjeda.“

Kasnije je došlo vrijeme i za picigin. „Mi cure igrale smo picigin jednako kao i mladići. Izvijali smo se, pokazivali vještine i tako pokušavali osvojiti osobe koje su nam se potajno sviđale.“

Bosonogi kroz najljepše dane godine

Ono što joj možda najviše nedostaje jest osjećaj potpune slobode. „Bili smo uglavnom bosonogi. Japanke smo imali, ali ih rijetko nosili. Skakutali smo uz more i ništa nam nije bilo teško.“

Kaže da se tada vrućina doživljavala drukčije. „Nije nam bilo ni ovako vruće kao danas. Klima je zaista bila drugačija.“

Nekadašnja i današnja ljeta – što smo dobili, a što izgubili?

Današnja ljeta donijela su brojne prednosti. Imamo klima-uređaje, zaštitne kreme, sigurnije uvjete za život, više sadržaja za djecu i veću dostupnost svega što nam je potrebno.

Ali dok slušate Mirjanu Kaznačić, teško je ne zapitati se jesmo li putem izgubili dio one bezbrižnosti koja je obilježila neka prošla vremena.

Nekada su djeca dane provodila u moru, trčala bosa po užarenom kamenu, čekala jednu kuglicu sladoleda kao najveću nagradu i stvarala uspomene koje su trajale cijeli život.

Danas su ljeta možda udobnija, ali priče poput ove podsjećaju da se najljepši trenuci ne kriju u tehnologiji ni luksuzu, nego u jednostavnim radostima – mirisu mora, kriški kruha s pomadorom i osjećaju slobode koji se pamti desetljećima.