“MOJIH 50 GODINA S KISTOM” Geometrija, kompozicija, boja – kako je Domovinski rat promijenio stil jednog slikara

U petak je u maloj dvorani Centra za kulturu u Korčuli svečano otvorena izložba korčulanskog akademskog slikara Abela Brčića „Mojih 50 godina s kistom“ koja nije restrospektiva, već zalog za (slikarsku) budućnost.

Kad bi ovaj plodonosni otočni slikar zaista napravio retrospektivu svojih 50 godina s kistom, trebala bi mu prava galerija ili barem prostorija kudikamo veća od one kojom raspolaže korčulanski CZK. No zato je brojna publika u petak uživala u njegovim recentnim radovima i to uglavnom većih dimenzija, kao da je slikar želio poručiti – evo u što sam umjetnički evoluirao nakon pet desetljeća.

Abel Brčić (Žrnovo, 1956.) hrvatski je slikar i likovni pedagog koji se slikarstvom aktivno bavi od 1974. godine. Diplomirao je 1978. na Pedagoškoj akademiji u Splitu u klasi profesora Ante Kaštelančića, a veći dio radnog vijeka radio je kao likovni pedagog u korčulanskoj osnovnoj školi. Od 1986. godine član je njemačkog umjetničkog udruženja Bund für Freie angewandte Kunst (Savez za slobodnu umjetnost) u Darmstadtu.

Prvu samostalnu izložbu održao je u Korčuli 1980. godine, nakon čega kontinuirano izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu. Osim u Korčuli, samostalno je izlagao u Dubrovniku, Francuskoj i Njemačkoj, dok je na skupnim izložbama sudjelovao uz neka od najznačajnijih imena hrvatske suvremene umjetnosti poput Karlavarisa, Kuliša, Bengeza, Murtića, Lipovca, Hrasta, Nobila, Reisera i brojnih drugih.

Kako bismo bolje razumjeli ono što slikar stvara, moramo znati odakle dolazi i što ga je oblikovalo, a Brčićeva priča je i više nego zanimljiva. Žrnovo, mala kotlina koju omeđuju četiri zaselka, nije slikaru ponudila mediteranske vedute. Kao dijete, nije se nauživao pejsaža obale, pučine, ni brodića kao ni polja i ravnica. Njegov je otac bio klesar, a kako je Brčić još od malena imao malu šaku, predodređenu da većinu života drži kist, jedno vrijeme pušku, ali nikako mašklin, s malim prstićima mu je iz kuta oka vadio grubu kamenu prašinu. Ono što mu je Žrnovo od pejsaža ponudilo u najranijem djetinjstvu jest upravo kamen, arhitektura, zbijene kuće šarenih krovova, uske štrade, meje, kamene volte i – boju. U Žrnovu ćete pronaći bajkoviti, šaroliki, punokrvni i živopisni spektar boja za koji se ponekad trebate uštipnuti kako biste se uvjerili da ne sanjate.

Baš je to ostalo kao trajni motiv Brčićeva slikarstva kojim su, tijekom desetljeća, ipak prevladali motivi dalmatinskih naselja, lungo mare, ribarske luke i mediteranski prostori kao stvoreni za tehnike ulja na platnu, akrila i akvarela koje najčešće koristi. Priznaje da je kao mladić bio zanesen sfumatom, onim melankoličnim kao što je na slikama, recimo, Izvora Oreba te da ga je privlačilo što realnije prenijeti ono što oko vidi. Međutim, Domovinski rat bio je prekretnica koja je trajno izmijenila njegov slikarski stil. Brčić je branitelj dragovoljac, a nakon što je iz prvog reda doživio agresiju na dubrovačko podneblje, suočen s osjećajem krhkosti života, ali i prostora, mediteranska geometrija preuzela je glavnu riječ u njegovoj kompoziciji, a hrabrost koju je stekao na bojišnici prelila se na paletu njegovih boja.

Brčića danas najbliže možemo opisati kao pejsažista naglašene kolorističke ekspresije, a ono što ga izdvaja i njegov stil čini jedinstvenim je postkubistička stilizacija te izraz koji je blizak, ili je možda bolje reći – koketira s naivom. Ne smijemo zaboraviti ni lirsku figuraciju jer su motivi koje koristi bliski publici, no interpretirani na vrlo osoban način. Očito je da su slike stvarane iz ptičje perspektive, Brčić ne skriva da najčešće slika stojeći, a donja polovica platna najčešće mu služi kao stabilizirajući element na kojeg gradi grupaciju kuća zbijenih u vertikalni sklop. Arhitektonski elementi reducirani su na osnovne geometrijske oblike, pravokutnike, trapeze i trokute što je neodoljivi i beskrajno simpatični dokaz da je slikar svoj radni vijek proveo radeći s djecom, u školi.

Međutim, tu dolazimo do onoga zbog čega je vrijedno imati najmanje jednu Brčićevu sliku u kolekciji i što ga čini izvanrednim majstorom. Njegova perspektiva nije konstruirana prema pravilima linearnog prostora. Umjesto jedinstvene točke iščeznuća, autor koristi više promatračkih kutova unutar iste kompozicije. Zbog toga pojedini dijelovi djeluju blago nagnuto ili pomaknuto, što prostoru daje dinamičnost, kao da se slika naginje prema ili od promatrača. Takav pristup približava djelo postkubističkim i naivističkim tendencijama, ali bez njihove stroge formalne discipline. Drugim riječima, malo tko neće u Brčićevim slikama prepoznati fragmente Vaska Lipovca, ali daleko od doslovnog naivnog slikarstva jer je jasno vidljivo njegovo akademsko razumijevanje kompozicije i prostora.

Autor se, također, ne ograđuje od kolorizma i osim Lipovca, u Brčićevim slikama prepoznat ćete i Nobila, njegovog slavnog suotočanina kojeg smo sreli i na izložbi. Brčić pak boju koristi na drugačiji način, s puno blažim kontrastima i drugačijom filozofijom. Ne koristi boju kako bi opisao stvarnost, već s pomoću nje gradi kompoziciju. Njegovi su topli i hladni tonovi u ravnoteži koja ga, potom, oslobađa obaveze naglašavanja prostorne organizacije i realističnijim modeliranjem volumena.

Čak je i mediteranski, otočni krajolik na Brčićevim slikama u službi kompozicije. Njegovi blagi brežuljci zapravo zatvaraju kompoziciju slike, a zanimljiv je detalj da se na njihovim vrhovima nalaze crkve i kapelice. U središtu svake, ali svake Brčićeve slike, bez presedana, nalazi se ili katedralna crkva sa zvonikom kako strši iznad kuća poput vođe, patrona ili mecene ili mala kapelica na vrhu brežuljka koja pazi da se u njenom podnožju sve odvija po mjeri čovjeka i po riječi Božjoj. Onima koji su rođeni u Žrnovu, poput autorice teksta, taj će mali detalj otkriti tajnu vezu autora s rodnim mu zaselkom Brdom. Naime, primijetit ćete da se na otoku i diljem Dalmacije, kapelice sv. Ante nalaze uglavnom na vrhu brežuljaka. Zaselak u kojem se slikar rodio zove se Brdo, a njegov zaštitnik je upravo sv. Ante čija se kapelica nalazi na vrhu (B)brda.

Ono što je posebno zanimljivo jest činjenica da na njegovim slikama ne postoji jasno definiran izvor svjetlosti niti dosljedan sustav sjena. Osvijetljenost proizlazi iz međusobnog odnosa obojenih ploha, čime dodatno naglašava dekorativnu komponentu djela. Osim Lipovca i Nobila, u Brčićevim slikama možemo prepoznati dodirne točke s Rabuzinom u tretmanu prostora i boje pa čak i s Murtićem u kolorističkoj slobodi, ali kudikamo nježnije forme. Ipak, Brčić nedvosmisleno zadržava sasvim prepoznatljiv i osoban rukopis. Njegovo slikarstvo pripada suvremenoj hrvatskoj figurativnoj umjetnosti, unutar koje razvija prepoznatljiv stil stiliziranih mediteranskih pejzaža izgrađenih na geometrijskoj redukciji forme i snažnoj kolorističkoj interpretaciji prostora.

No ono što je možda i najvažnije jest subjektivan osjećaj koji promatrač doživi gledajući Brčićevu umjetnost. Kasno ljetno poslijepodne kad žega popusti, a njene boje postanu vlas zagasitije, uzbrdice i nizbrdice dalmatinskih štrada, mirisi divlje roze, osušenoga braga i ruzmarina, miris opranih lancuna pa čak i zvuk crkvenog zvona, sve to osjećamo u njegovim slikama. Krajolik koji nestaje kako vrijeme odmiče, arhitektura naših djetinjstava koju danas nazivamo kićenim pojmovima jer je skoro pa više nema. Brčić je u slikama sačuvao jedan moment u beskrajnom protoku vremena koji će nekad, u još daljoj budućnosti, imati možda i dokumentarnu vrijednost.

Kao iznimno plodan autor, više od četiri desetljeća djeluje u vlastitom ateljeu-galeriji u staroj gradskoj jezgri Korčule, koja je postala nezaobilazna točka brojnih domaćih i stranih posjetitelja. Njegova djela nalaze se u galerijama i privatnim zbirkama diljem Hrvatske, Europe i svijeta. Živi i stvara u Korčuli, ostajući trajno vezan uz rodnog otoka, a kako sam često ističe, inspiracije i stvaralačke želje mu ne nedostaje, čak ni nakon 50 godina.

Izložba je otvorena do 15. lipnja u maloj dvorani CZK u Korčuli, prodajnog je karaktera.