Djeca su sve slabija, ali rješenje je jednostavnije nego mislimo: trener otkriva gdje griješimo

Djeca danas odrastaju u svijetu kakav nijedna generacija prije nije poznavala – brz, digitalan i često statičan. Slika djetinjstva kakvu pamtimo, ispunjenu trčanjem po dvorištima, penjanjem po drveću i igrom do mraka, sve je rjeđa. Umjesto toga, svakodnevicu sve više oblikuju ekrani.

No pitanje koje se sve češće postavlja nije samo nostalgično: jesu li djeca danas zaista motorički slabija – ili je to samo dojam?

„Nije samo dojam, brojna istraživanja to i potvrđuju. Djeca su danas u prosjeku dosta motorički slabija“, jasno ističe magistar kineziologije i profesionalni trener Elvis Agović. Razlog, kako kaže, nije genetika nego – način života.

Nije problem u djeci, nego u okruženju

„Djeca se danas jednostavno manje kreću. Manje trče, skaču, penju se… više vremena provode pred ekranima nego u slobodnoj igri“, objašnjava Agović.

I dok se mnogima ova tema čini kao pretjerivanje ili nostalgija za „starim vremenima“, činjenice govore suprotno. Promjene su stvarne i vidljive.

„Zanimljivo je da mnogi to i dalje doživljavaju kao subjektivan dojam, ali riječ je o realnom trendu“, naglašavam, svjesna da se ista slika ponavlja u gotovo svakom okruženju.

U najranijoj dobi stvari su zapravo vrlo jednostavne – ali ključne.

„Osnovne motoričke vještine su temelj: trčanje, skakanje, penjanje, ravnoteža i koordinacija“, objašnjava Agović. „Ako one nisu razvijene, kasnije ih je jako teško nadoknaditi.“

Upravo tu često nastaje problem. Djeca možda imaju energije, ali…

„Najčešće im nedostaje koordinacija i kontrola tijela. Mogu imati snage, ali ne znaju upravljati tijelom.“

To potvrđuje i svakodnevna praksa: pokreti su nesigurni, ravnoteža slabija, a samopouzdanje u kretanju sve manje.

Roditelji kao ključni faktor (bez pritiska)

Odgovornost se ne može prebaciti samo na djecu.

„Roditelji imaju veliku ulogu, ali ne kroz pritisak, nego kroz primjer i okruženje“, ističe Agović.

Drugim riječima – djeca uče gledajući. „Ako dijete vidi aktivne roditelje, odlazak u park, vožnju bicikla, to mu postaje normalno. Ako je dominantan ekran i sjedilački stil života – preuzet će to.“

Slažem se da je upravo to srž problema: „Ovo nije problem samo djece, nego načina života koji im prezentiramo.“

Jedno od najčešćih pitanja roditelja je kada je pravo vrijeme za sport.

„Već od četvrte do pete godine dijete može krenuti u organizirane aktivnosti – ali isključivo kroz igru“, kaže Agović. „Prije toga najvažnije je slobodno kretanje.“

Problem nastaje kada igra prerano nestane. „Rana specijalizacija može biti kontraproduktivna. Dijete treba raznovrsno kretanje, a ne fokus na rezultat.“

Upravo tu se često slažemo: kad sport prestane biti zabava, počinje problem.

Zašto djeca odustaju u tinejdžerskoj dobi

Mnogi mali sportaši krenu puni entuzijazma – i onda odustanu.

„Ako dijete prerano uđe u sustav gdje je važnije pobijediti nego napredovati, dolazi do zasićenja i odustajanja“, objašnjava Agović.

Pritisak rezultata, očekivanja i natjecanja često ubijaju ono najvažnije. „Kad nestane zabava, nestaje i dugoročna motivacija.“

Dodajem kako se to jasno vidi i u praksi: djeca gube samopouzdanje i volju kada pobjeda postane važnija od razvoja.

Ne mora svako dijete biti sportaš – ali svako dijete treba kretanje. „To ne moraju biti klasični sportovi. Može biti ples, planinarenje, vožnja bicikla… cilj je kretanje, ne medalja“, kaže Agović.

Upravo je to ključ: pronaći ono što dijete veseli. „Važno je da dijete pronađe aktivnost u kojoj uživa, a ne da ga se gura u nešto što mu ne odgovara.“

Kako pokrenuti tinejdžere “zaglavljene” pred ekranima

Ovo je danas jedan od najvećih izazova.

„Zabrane rijetko pomažu“, upozorava Agović. „Puno je bolje pronaći aktivnost koja im je zanimljiva.“

Rješenje je često jednostavnije nego što mislimo, uključiti prijatelje, krenuti postupno, izbjeći pritisak i svakako učiniti aktivnost privlačnom.

„Bitno je da aktivnost nije nametnuta, nego da je dijete prihvati kao nešto svoje.“

 Postoji li trenutak kada je kasno za sport? „Za vrhunski sport možda da, ali za zdravlje i kvalitetan život – nikad nije kasno.“

I to je možda jedna od najvažnijih poruka cijelog razgovora.

Kada se sve zbroji, jasno je da problem nije u jednoj generaciji djece, nego u načinu života koji smo stvorili. Djeca danas imaju manje prilika za spontano kretanje – ali to ne znači da ih ne mogu imati.

„Djecu treba poticati da kretanje bude prirodan dio života, a ne obaveza ili kazna“, zaključuje Agović. „Usmjeravati ih, ali ne pritiskati.“

Na kraju se sve svodi na jednostavne stvari: malo vremena, malo prostora i pravi primjer. Djeci zapravo ne treba puno da bi se kretala. A ako im to omogućimo, učinili smo puno više nego što mislimo. Ne samo za njihovu fizičku spremu, nego i za njihovo samopouzdanje, zdravlje i budućnost.