PO FREŠKU RIBU NA PESKARIJU Priča o ribaru koji je oživio gradsku ribarnicu, čeka se nekad i satima…

Iz mora u barku, a s barke ravno na placu, jednostavan je moto Ervina Markišića koji je ponovno oživio ribarnicu na Peskariji. Povratak ribe na Peskariju s veseljem su dočekali mnogi. Cijene su, smatra, prihvatljive, a na banku se nađe za svakoga nešto. Mjesta još ima pa su se i drugi zainteresirani ribari dobrodošli pridružiti.

“Odaziv je stvarno odličan! Ljudi me zaustavljaju po putu i čestitaju, nadaju se da će priča zaživjeti, i ja vjerujem da hoće. Nedavno sam bio sam, a bilo je dosta ribe, i ljudi su morali čekati red. Čekali su, vjeruj, i do dva sata. Nitko se nije žalio, dapače, bili su zahvalni i zadovoljni. To vam sve govori“, podijelio je prve dojmove Ervin koji je do sada s bratom ribu prodavao s mula.

„Kad krene sezona, gužva je i smetaš, a i riba se ne može držati na suncu. Zato sam kontaktirao Marina Krstulovića, predsjednika GK Grad, koji me povezao s direktoricom Sanitata Lidijom Marušić. Ovom prilikom htio bih im se zahvaliti. Sve smo se dogovorili za deset minuta. Potpisao sam ugovor do kraja godine i nadam se da će se to produžiti”, rekao je Ervin.

Zasada, ribarnica radi kada ima ribe, a ljudima nije problem ni iz Lapada doći po frešku ribu, primijetio je Ervin.

“Ne mogu doći u šest ujutro, kao što je službeno radno vrijeme ribarnice. Dođem kad se vratim s mora, nekad u devet, nekad u deset. Sad planiram ostaviti obavijest na vrata za ljude koji nemaju društvene mreže, da znaju kad smo pošli na more i kad se vraćamo, odnosno kad će riba biti u ribarnici. To su stvari koje još moramo posložiti”, rekao je Ervin kojemu ribanje nije primarno zanimanje, jer je to, kako kaže – kruh sa sedamnaest, a ne sedam kora.

Dan započinje u četiri, od pet je na barci, a na moru provede i do 12 sati. Iako je Ervinov brat u početku, priznaje nam, negodovao, malo pomalo, preko bulentina, pa pendule i parangalića braća Markišić su 2019. krenuli bacati mreže.

“Kad dođu ljetni mjeseci, ribe nema, ne zato što ide u restorane, nego zato što ide u dublje more. More se zagrije, riba se povuče i nema smisla ni bacati mreže. Činjenica je da ribe ima sve manje. More se zagrijalo, čak i na velikim dubinama, pa riba ide sve dublje. Danas moram baciti kilometre mreža da bih uhvatio par kašeta ribe. Osim toga, pojavljuju se i nove vrste, čak i otrovne, što također utječe na domaću ribu. Takvih stvari prije nije bilo”, istaknuo je Ervin u čije su se mreže znali zaplesti i kapitalci, poput igluna teškog 25 kila ili grdobine od 24 kila.

Na kraju, najvažnije mu je da ribarnica zaživi i ostane dio gradskog života.

“Riba je freška. Nema frižidera. Ona ide iz mora na barku, a s barke direktno na placu. To je to. Ljudi to prepoznaju i zato dolaze. Dok god budemo imali snage, brat i ja ćemo raditi. Nadam se da će se još netko priključiti. U ribarnici ima mjesta za još ljudi, pa ako se netko želi baviti ovim poslom, neka se javi”, poručio je Ervin.