Nadam se da sam nekome ‘prodao Orebić’: Lako je uspjeti u gradu, postani ti zvijezda u provinciji

U malom, ali šarmantnom Orebiću, gdje more i planine stvaraju jedinstvenu kulisu svakodnevice, živi i stvara Leon Rikalo – mladi glazbenik kojeg je publika imala priliku upoznati i kroz The Voice Hrvatska. No, njegova priča puno je više od televizijskog nastupa – ona je priča o strpljenju, ljubavi prema mjestu i autentičnom glazbenom izrazu.

U razgovoru nam je otkrio kako ga je rodni kraj oblikovao – i kao osobu i kao umjetnika.

“Orebić mi je dao mir koji se ne može pronaći u velikim gradovima”

Na pitanje što mu je Orebić dao, a što možda oduzeo, Leon bez zadrške priznaje koliko mu znači život u manjoj sredini:

“Orebić je definitivno dao nekakav mir koji je onako teško naći u nekim većim gradovima. Tu nekako imaš povezanost s ljudima i pogotovo s prirodom, što se često može vidjeti i u mojim videima koje objavljujem – uvijek ubacim neki isječak iz prirode jer sam često tamo.”

Ipak, taj isti mir ima i svoju drugu stranu:

“A s druge strane, oduzeo mi je tu neku brzinu razvoja i dostupnost prilika. Ovdje se trebaš puno više potruditi da dođeš do publike i scene, što meni još zapravo i nije uspjelo, ali guram pa će valjda jednog dana nešto biti od toga.”

Intimna glazba kod kuće, energija pred publikom

Iako ga često gledamo kako pjeva na društvenim mrežama, Leon ističe da postoji velika razlika između pjevanja kod kuće i pred publikom:

“Zapravo skoro svaku pjesmu pjevaš malo drugačije kada si sam i kada si pred publikom. Kod kuće pjevaš sporije, laganije, intimnije pjesme – nećeš doma sebi pjevati neke zabavne stvari, nije to taj vibe.”

Na pozornici se sve mijenja: “Kada si pred publikom, automatski se uključi njihova energija i ta mala doza treme. Onda sve to zvuči i osjeća se drugačije.”

Kada bi mogao zamijeniti život s nekim poznatim glazbenikom na jednu večer, njegov izbor pada na Vlado Georgiev:

“Bilo bi zanimljivo zamijeniti se s bilo kojim većim pjevačem na nekoj velikoj bini, ali zadnje vrijeme puno slušam Vlada Georgieva pa bih se vjerojatno s njim zamijenio. Ima nevjerojatne pjesme.”

No, ono što bi napravio na pozornici možda najbolje otkriva njegov karakter: “Pustio bih publiku da pjeva – ali u ovom slučaju moje pjesme.”

“Nadam se da ljudima pružim lijepu večer”

Na pitanje što publika u Orebiću prepoznaje u njemu, Leon ostaje skroman: “Ne znam što oni vide i prepoznaju na prvu, ali nadam se da prepoznaju da će im biti ugodno i lijepo tu večer, da će se zabaviti. Nešto pozitivno.”

Glazbu vidi i kao način povezivanja ljudi s mjestima: “Mene osobno glazba dosta privuče i spoji s nekim mjestom. Ako mi je negdje bilo dobro uz glazbu, vratit ću se. Nadam se da sam i ja nekome tako ‘prodao’ Orebić i da će se vratiti ili čak ostati.”

Posebnu odgovornost osjeća kada nastupa pred turistima:

“Kad pjevam pred ljudima koji su prvi put ovdje, definitivno osjećam odgovornost da im prenesem duh mjesta. Pogotovo pred stranim turistima – trudim se da im ta večer ostane u sjećanju i da se možda upravo zbog toga vrate u Orebić.”

Ljeto u Orebiću, kaže, nije jedna pjesma – to je osjećaj. “To je ta atmosfera, energija u zraku, toplina i neka nostalgija. Baš se osjeti da je ljeto, iako nemam neku jednu pjesmu koja to opisuje.”

Ipak, kada bi morao izabrati jednu, izbor je jasan – “Trag u beskraju” od Oliver Dragojević.

Sporije, ali iskreno

U vremenu brzih uspjeha i još bržih zaborava, Leon bira drugačiji put – onaj koji se gradi strpljenjem, radom i iskrenom emocijom.

A Orebić? On ostaje njegova inspiracija, pozornica i dom – mjesto koje mu je možda usporilo korake, ali mu je dalo dušu koju njegova glazba nosi dalje.