PRIČA NAD PRIČAMA Desetljećima je živjela u svjetskoj metropoli, a onda – neočekivani zaokret!

Josipa Batistić imala je tek devetnaest godina kada je, vođena ljubavlju, ostavila svoj mali rodni otok i zakoračila u jedan puno veći, u daleku Australiju. Sydney je postao njezin dom pune 23 godine, ondje su se rodila njezina djeca, ondje joj je jedna od najuređenijih i najstabilnijih demokracija svijeta pružila sigurnost, prilike i kvalitetu života o kakvima mnogi sanjaju. Ali, koliko god je Australija bila velika i raskošna, njezino je srce uvijek pripadalo nečemu puno manjem, toplijem i bližem i to  Postrani, živopisnom selu od jedva dvjesto stanovnika, gdje se krije mir koji nijedan velegrad ne može nadomjestiti.

„Bio je 5. svibnja 2002. godine kad sam napustila Korčulu, teška srca i s mučninom u želucu plakala sam kao kišna godina na aerodromu u Splitu… Napuštala sam svoj dom i sve što sam imala. Dva dana kasnije, 7. svibnja, sletjela sam prvi put u životu u Sydney, suprug me uvjeravao da ću ga obožavati. No, čim sam nogom kročila u taj veliki grad, odmah sam rekla – vratit ću se kad, tad! Od aerodroma do kuće vozili smo se 35 minuta, nikad neću zaboraviti tih 35 nikad dužih minuta u mom životu, sve mi je bilo nepoznato, preveliko, zgrade, ceste… Kad sam otvorila prozor mog novog doma, ponovno suze! Nije bilo onog poznatog postranskog krajolika, meja, borova, gledala sam ravno u susjedov zid“, prisjetila se emotivno danas 43-godišnja Josipa jednog od prijelomnog trenutka u životu.

Njen je suprug ipak bio djelomično u pravu, život te nosi, kaže Josipa, blagoslov je dobiti zdravu djecu i nemaš kad razmišljati o domvini. Prvo se rodila Emily, a onda i Vice, kupili su novu kuću, djeca rasla, dani su prolazili… Ipak, cijelo to vrijeme Josipa je i dalje patila za Defora, Krivon lučicon i prizorima iz djetinjstva.

Prvi put nakon odlaska, Josipa je s djecom posjetila Korčulu 2008. godine. Taj je boravak bio toliko lijep i ugodan da je povratak u Sydney ponovno bio natopljen suzama. Djeca su rasla, krenula su u školu, Josipa je počela raditi, imala je prijatelje, obaveze, svakodnevna dinamika odnosila je godine. Dani su bili dugi, no godine su letjele poput minuta.

„Život mi se promijenio, postao je dinamičniji, no još uvijek nisam uspijevala ugasiti tihu patnju u srcu. I dalje sam, da me nitko ne vidi, plakala za mojim najljepšim Žrnovom. Baba, dida, teta, svi su oni umrli, a ja nikome nisam mogla reći ni zbogom“, priznaje nam Josipa.

Punih je deset godina prošlo kad je ponovno posjetila rodni otok. Bila je to 2018. godina i Josipa nam priča kako je napredak u zajednici bio i više nego očit. Kako ističe, Hrvatska je napredovala, ljudi su više zarađivali, na otoku se gradilo, društvo je bilo stabilnije i uređenije. Taj joj je posjet ostao u lijepom sjećanju, bilo je, kaže, predivno ponovno vidjeti poznata lica, oca, dunda, sestre, braću… Toliko je uživala da je na otok stigla ponovno 2019. godine i to ovog puta sa sinom, Vice je tad imao 14 godina. Ni Josipa ni Vice se nisu htjeli uopće vratiti u Australiju pa su počeli razmišljati kako se jednom jednostavno – ne vratiti.

Ta je ideja u Josipinoj glavi i srcu dobila ozbiljan zamah. Iako je po povratku u Sydney odmah bukirala avionsku kartu za Hrvatsku, tijekom 2020. godine uslijedila je pandemija i zabrana putovanja.

„Tijekom zabrane putovanja i pandemije, shvatila sam koliko mi nedostaje Hrvatska, srce mi je doslovno bilo u komadima. Već sam se bila navikla da na otok dolazimo svako malo. Međutim, 2022. godine rodila sam treće dijete, svog sina Petra. Odlučila sam ga što prije upoznati s njegovom domovinom, imao je oko godine dana kad je prohodao u Katića križu i tu sam prelomila – sljedeći put kad se vratim, to će biti zauvijek!“, iskreno nam objašnjava Josipa kako je donijela jednu od najvećih odluka u životu.

U Sydneyu je tih dana svakodnevno gledala fotografije rodnog zaselka Postrane, prekrasnih uvala Defora na južnoj strani otoka te kako je mali Petar uživao u Katića križu gdje njena obitelj ima malu, ribarsku kućicu za odmor. Umrla je, priča nam Josipa, njena bliska i draga teta Gordana Karićevica koju je pazila punih 12 godina i koja je bila jedan od glavnih razloga zašto je još uvijek u Sydneyju, a Petar je u vrtiću sve bolje govorio engleski što joj je također izazivalo tugu.

„Prelomila sam. Emily ima 23 godine, Vice 21, odrasli su ljudi sa svojim životima. Kad sam im rekla da se želim zauvijek vratiti u Hrvatsku s Petrom, bili su stvarno sretni radi mene, znaju koliko patim za otokom, razumiju moje emocije, podržali su me. Nikad se nisam lakše spakirala, gotovo 24 godine života potrpala sam u kutije i kofere, uzela Petra i na aerodrom… U Zagreb smo sletjeli 8. studenog, onaj stari osjećaj se vratio, miris doma, nema sirena, nema zvukova megalomanskog grada… Osjetila sam mir i prvi put nakon više od 20 godina da negdje pripadam“, priča nam Josipa s velikim i zadovoljnim osmijehom.

Prije dva dana, Josipa i Petar su proslavili mjesec dana novog života u Hrvatskoj, a s velikom radosti na društvenim mrežama se pohvalila s hrvatskom osobnom iskaznicom i novim autom s DU tablicama. Za sad živi sa svojom obitelji u Postrani, želi da se Petar u potpunosti adaptira na novi život, a potom će se zaposliti. Kaže da se posla ne boji, radila je dugi niz godina za australsku tvrtku i nikad se nije žalila. U planu joj je, kaže, kupiti svoju nekretninu u Postrani i živjeti mirnim životom bez buke i vreve.

 

Upravo je to najveća razlika između Korčule i Sydneyja, osim, naravno, razlike od pet milijuna stanovnika.

„Sydney je prekrasan grad koji mi je puno toga pružio. Tkogod ima priliku posjetiti ga, neće požaliti. Ali ja nisam više mogla svakodnevno slušati sirene, policiju, hitnu… S godinama me to počelo uznemiravati. Osim toga, svakim je danom sve više pucnjave, Australija se promijenila, od prelijepe i mirne države, danas te strah nakon 21 izaći iz kuće. Živi se sto na sat, stalno negdje trčiš, žuriš… Dosta mi je toga, treba mi mir“, uvjerena je Josipa.

Josipina obitelj na Korčuli je bila sretna što im dolazi, no njena obitelj u Australiji i brojni prijatelji baš i nisu. Tko će im sad pripremati žrnovske makarune, pitali su Josipu prilikom rastanka!? S druge strane, priča nam Josipa, iznenađena je koliko je ljudima u Hrvatskoj drago čuti njenu priču o povratku, kaže nam da je dobila same pohvale i čestitke na hrabrosti. U Hrvatskoj ne očekuje bajkovit ni lagodan život, ali, kako kaže, bolje se mučiti sa svojim narodom nego s tuđim. Nedostaju joj, kaže, starija djeca, no veseli je što će već početkom lipnja na otok doći kćer Emily, a Petar je jučer, kad su bili zaviriti maslinik, glasno i jasno zaključio da je on – sretan!

„Ne želim ružno govoriti o Sydneyju, lijep je, ali ne može se usporediti sa skalama o’ grada! Moja Kriva lučica vrijedi više nego sve plaže u Australiji zajedno! Uvijek kažem da me Australija odgojila u ženu kakva sam danas, ali ovdje, na ovom otoku sam se rodila. Tu mi je mjesto“, poručila je za kraj napominjući kroz smijeh da jedva čeka dočekati Božić – u dugim rukavima!

FOTO: privatni album