TAMARA (17) JE NAJMLAĐA BAJKERICA HRVATSKE Na malom motoru prešla 1500 km kako bi odala počast Vukovaru

Motoristička Karavana mira „Zajedno u ratu, zajedno u miru“ već 18. godinu za redom priča prekasne priče o životu, slobodi i ljubavi, o ljudima i njihovoj želji da na različite način iskažu zahvalnost svima onima čiji su životi završili, ali priče nisu. Priča o 17-godišnjoj Tamari iz Splita, najmlađoj sudionici Karavane (Smokvica) – Prevlaka – Vukovar, jedna je od najljepših i najinspirativnijih.

Ispričao nam je njezin otac, 61-godišnji Damir Mlinar iz Splita, napola otočanin, zaljubljenik u motore, gorljivi navijač Hajduka i divan otac. Iako ističe kako voli motore, za sebe kaže da je „free rider“, službeno ne pripada niti jednom moto klubu, a sudjelovanje u Karavani mira je, kaže, najmanje što može napraviti kako bi odao počast poginulim braniteljima i civilima.

U Karavani mira prvi je put sudjelovao prošle godine s 18-godišnjim sinom, zajedno su se vozili na motoru, a bila mu je velika želja upoznati Đanija jer mu je majka podrijetlom iz Smokvice. Đani Radovanović, idejni začetnik i predvodnik Karavane mira, prošle godine nije mogao sudjelovati jer je radio u inozemstvu kako bi prehranio obitelj. Baš zato je Damir ove godine planirao startati iz Smokvice, no nije ni sanjao da će mu se u tom pothvatu pridružiti kćer Tamara.

„Kad smo se sin Igor i ja vratili iz Karavane prošle godine, Tamara je slušala sve te puste priče. Znao sam da želi položiti za auto, ali nije niti spominjala motor. Međutim, kako je radila preko učeničkog servisa, marljivo je skupljala novce te uskoro polaže za motor od 125 kubika, koliko joj zakon dopušta. Ostalo joj je novaca za kupiti mali skuter s kojim je išla u školu, na posao te je i dalje štedjela. Kad je skupila dovoljno novaca, kupila je Kineza od 125 kubika“, prisjetio se Damir uz simpatični smijeh.

Tamara je čekala pravi trenutak da obznani obitelji kako planira s ocem na ovogodišnju Karavanu mira i to iz Smokvice za Prevlaku pa sve do Vukovara.

„Rekao sam joj – Tamara, što ti je, jesi luda, to ti je premali motor za tako zahtjevnu rutu. Odgovorila je da želi poći i nije odustajala. Uvjeravao sam je da je put dalek, da bude jako hladno, ali i dalje je ostala pri svome. Zamolio sam je da prespava i promisli, ujutro se probudila i rekla – ja idem. Dobro, odgovorio sam, što da joj kažem?“, priča nam iskreno Damir.

„Tko mene što pita!?“, kratko je komentirala Tamarina majka Mirjana kad smo je pitali kako je ona reagirala na odluku kćeri da se tako mlada, na malom motoru, uputi na prilično zahtjevnih 1500 kilometara puta. Majka nam otkriva kako je inzistirala da ima cijelu opremu prije polaska, a Tamara je i to ispoštovala i nitko joj za te njene želje nije dao niti centa. Sve je sama zaradila i kupila, vozački ispit, dva motora i „full“ motorističku opremu. Majka nam kaže da osjetila njenu veliku želju, ali i odgovornosti te da je odlučila vjerovati joj uz savjet i molbu – „Ako ne budeš mogla, molim te odustani“.

I tako je došao taj utorak kad su se dva Mlinara, Damir i Tamara, otac i kćer, zaputili prema otoku Korčuli s brodom iz Splita. Damir nam priča kako je napokon upoznao Đanija, kako su se zagrlili te uskoro bili spremni za polazak. Tamara je već u Smokvici bila senzacija, zamislite 17-godišnju bajkericu na malom motoru, među opasnim i jakim motoristima s velikim motorima, nabrijanu i spremnu prijeći 1500 kilometara! No ti „opasni“ motoristi odmah su shvatili da Tamarine želje treba poštivati, a nju samu čuvati što je bolje i više moguće.

„Prijatelj Dražen Burazer savjetovao nas je da vozimo između prvih 15-20 motora, tu se vozi najsporije i tu je Tamara najsigurnija“, otkriva njen otac.

I tako je Karavana mira krenula iz Smokvice s najmlađom sudionicom ove godine. Prešli su Ston, Prevlaku, Čilipe, Dubrovnik, Ploče, Trilj, Sinj, Knin, Plitvice, Korenicu, Slunj, noćili su i vozili su dva dana. I onda – problem! Damirov motor se pokvario, poput mnogih u tisuću motora velikoj i 12 kilometara dugoj koloni.

„Kad smo stali u Garešnici, stao je i moj motor. Došli su mehaničari Karavane kako bi otklonili kvar, ali uzalud, popravak nije bio moguć bez dijela kojeg smo morali čekati tako da sam motor ostavio kod dobrih ljudi kojima se od srca zahvaljujem. Toliko su bili dobri, da su mi motor pokrili, takvog sam ga našao kad sam se vratio po njega“, iskreno je zahvalan Damir.

Logistika Karavane se taman pripremala i Tamarinog malog Kineza smjestiti u kombi, a nju pokraj oca na sic, ali mogli su samo pokušati, smije se Damir.

„Makavi! Ona je poludila, neće, nema šanse, neće dati nikome motor, ona je došla voziti motor, a ne voziti se u kombiju do Vukovara“, priča nam Damir.

Zabrinuti otac našao se na raskrižju teške odluke, jedno je voziti uz kćer i pratiti svaki njen potez, a drugo je voziti se u kombiju i pustiti je samu. Međutim, Tamara je bila sve samo ne sama! Damirovi prijatelji, ali i svi drugi motoristi, budno su pratili Tamarinu vožnju do Vukovara, vozili su ispred i iza nje, savjetovali su je za svaku dionicu, davali joj odjeću i dodatnu opremu… Bila je čuvana i pažena kao najvrjedniji biser Karavane, što zapravo i jest.

„Uf, najteže mi je bilo prije Đakova. Pala je kiša i javili su nam u kombiju da su neki motoristi proklizali i da treba pomoć na cesti. Ruski me pitao gdje mi je kćer, odahnuo sam kad sam vidio da je ona prošla i to polako, smireno. Za svoju je vožnju dobila same pohvale, vozila je odgovorno, vozila je pravilno, možda joj dogodine i skinemo blokadu“, ponosno ističe Damir napominjući da je blokada ove godine bila na 120 km/h.

Tamara je u Vukovaru kupila jednu crvenu ružu koju je s tatom položila na Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata, sudjelovala je u Koloni sjećanja, a onda su je otac i Ruski jedva nagovorili da ukrca motor u kombi nazad do Splita jer je u Lici već pao snijeg.

„To je bilo jedno veliko i lijepo iskustvo za nju, ali i prava škola za mladog vozača. Vidjela je kvarove i padove, što znači voziti u koloni, poštivati pravila. Bila je odgovorna i smirena, jako smo ponosni na nju, odmah me uhvate emocije, a emocije su *ajebana stvar. Zamislite da vozite Karavanu s kćeri, što ću vam više reći?“, priznaje nam iskreno Damir kroz suze ističući kako mu je želja da jedne godine svih petero sudjeluju u Karavani, osim majke Mirjane i starijeg sina Igora, tu je i Tamarin brat blizanac Zlatko koji je već najavio da želi ići dogodine.

Motoristi Tamaru jednostavno obožavaju, kaže nam njen otac, veliki, bradati, istetovirani ljudi u kožnjacima pretvore se u oblak nježnosti kad je vide, ponašaju se zaštinički. Kupuju joj kožni prsluk, naljepnice, prišivke, nije joj falilo ni ptičjeg mlijeka, a kamoli odjeće, obuće, hrane, savjeta, brige i pažnje. Svi je redom podržavaju, hvale njenu odgovornu vožnju, a pogotovo odgoj.

Naravno da smo uspjeli nakratko čuti i Tamaru, inače učenicu srednje škole za stolaricu koja će dogodine upisati i četvrti stupanj za dizajnericu drvenog namještaja. Posebna i fenomenalna struka za posebnu i fenomenalnu tinejdžericu u vrtlogu adolescencije, no Tamara je toliko opuštena s posebnim smislom za humor da nas je oborila s nogu!

„Moji su mislili da se zezam, ali brzo su shvatili da se uopće ne zezam! Poklupila sam sve ćaćine gene! Bilo je to jako lijepo iskustvo, slušala sam sve savjete i shvatila da se svugdje može poći i doći bez divljanja. Pomagali su mi, pazili su me na uzbrdicama, gledali treba li me gdje ‘vatat! Prijatelji su mi se smijali da gdje ću sa 125-icom, ali nije me to ništa briga. Karavana je najmanje što mogu napraviti u znak zahvalnosti za sve one koji su se borili i ginuli za domovinu“, priča nam zaneseno Tamara.

Najteže joj je bilo, kaže nam ozbiljno, buditi se svako jutro u šest sati, a nada se, ako Bog da zdravlja i sreće, u Karavani sudjelovati i dogodine.

„Voljela bih dogodine ne biti najmlađa, da se i drugi mladi ljudi priključe, da nas ima što više! Dok je ćaća vozio uz mene, put je bio lagan, kad mu se motor pokvario, iskreno, nije mi bilo svejedno. Ali njegovi prijatelji i svi motoristi su me pazili. Imam, može – to su bili odgovori na svako moje pitanje, bila sam u dobrim rukama. Neka to bude poziv mladim motoristima“, poručila je ova jedinstvena i posebna srednjoškolka.

Foto: privatni album, Moto klub Korčula