SMRDLJIVI TURIZAM Uzmi pare, oderi gosta, zaradi za cijelu godinu, najbolje ako plati, a uopće ne dođe

Jedan poluotok, a od vrha svih vrhova do potpunog dna samo nekoliko kilometara. Sve je to Pelješac, sve je to Hrvatska – i ovo na slici lijevo – i ovo desno. Kakvi kontrasti!

Dok razno razni činovnici i matematičari niže razine neprekidno bombardiraju medijski prostor neprekidnim naslikavanjem i podacima o dolascima, odlascima, noćenjima… inače poznatima kao direktorima turističkih zajednica (od zadnjeg sela s čijeg se kampanela vidi komadić mora do velikih gospodara svjetskih turističkih destinacija), njihovi se “uspjesi” koje javno komunicarju bitno razlikuju od stanja na terenu.

Dva, tri posto gore u dolascima, dva, tri manje u noćenjima, ali “znate, Uskrs nam je zakasnio…” To što su destinacije prazne, nije njihov problem.

Slike poput ove govore da dio države čini sve za turizam koji je i (pre)važna gospodarska djelatnost, a drugi dio ne čini ništa. Slike koje gledaju ljudi u mjestima gdje bi trebali uživati i odmarati se u nedirnutoj prirodi, čistom, bistrom moru, postaju slike koje sramote Jadran, Hrvatsku i ne znam što već…

O cijenama nećemo ovaj put, jer za splačinu najgore točene pive u najmanjoj čaši, na parkingu ničega nigdje, treba platiti najmanje tri eura, ali hoćemo o drugim navikama lokalaca koji uglavnom žive od tih stranaca i gostiju koji troše svoj zarađeni novac za uslugu koja nije ni približno ravnomjerna cijeni.

Nije tajna, i nacionalni mediji počeli su prenositi kritike gostiju iz drugih zemalja koju su bili u Hrvatskoj, opći je dojam da bi ljudi u Dalmaciji htjeli da im se plati smještaj, a da uopće tamo ne stignu.

Slika jadranske Hrvatske u kojoj, nažalost, većina i dalje razmišlja kako treba zapeti dva, dva i po mjeseca, oderati goste jer “‘ko to može platit’” i onda dignuti sve četiri u zrak ostatak godine.

A budimo realni, zar odnos prema čistoći, smeću i otpadu nije među prvima o čemu bismo trebali brinuti, vidio to gost na dolasku ili odlasku iz zemlje, svejedno.