ADIO, BORE! Usahlo i trulo stablo moralo se ukloniti, ‘bilo je u svađi’ s ugostiteljima i stanarima

Gotovo sto godina stara aleja alepskog bora na Šetalištu Petra Kanavelića, zaslužna za prepoznatljivu vizuru korčulanske starogradske jezgre, danas je ostala bez jednog stabla. Reakcije građana još jednom otkrivaju koliko su ljudi vezani za drveće. 

Pogotovo za ono drveće koje s ljudima raste kao što je to slučaj „iza grada“ gdje grane borova, nagnute preko stoljetnih zidina, mame uzdahe turista i posjetitelja. KTD Hober, odnosno Obrt Borovac za opasne i specijalizirane poslove u ekstremnim uvjetima, nisu bor uklonili bez veze, a svoje su razloge objavili na društvenim mrežama. 

„Nakon učestalih molbi susjeda i brojnih pitanja naših sugrađana, danas se pristupilo uklanjanju usahlog bora na Šetnici Petra Kanavelića, popularnom Zakrjanu. Prethodno smo proveli ispitivanje stanja bora, posavjetovali smo se s ing. šumarstva Milanom Vojinovićem te smo došli do zaključka da je boru, na našu veliku žalost, došao kraj. Uzorak debla bit će odnesen na analizu kako bi saznali točnu starost, odnosno uzrok propadanja, a sve kako bi ubuduće bili mudriji. Novi bor bit će zasađen bez odgode“, napisali su na službenoj FB stranici iz KTD-a Hober. 

Iz Hobera su zahvalili obrtu Borovac i vlasniku Tonču Borovcu, a imaju i zašto. Borovac i njegov tim još su jednom odradili zahtjevan i opasan posao bez greške i to u teškim uvjetima, svi Korčulani znaju kako južina puše na Zakrjanu. 

„Bilo je izuzetno komplicirano prvenstveno zbog jakog vjetra, ali znali smo što nas čeka i na to smo se pripremili. Bor je bio potpuno suh, zbog jakog vjetra teško sam kontrolirao grane. Odradili smo sve vrhunski, samo jedna je grana pala po stolu bez ikakve štete“, ispričao nam je Borovac. 

Ako se pitate o kakvom je stolu riječ, vjerujemo da možete i sami pretpostaviti. Zakrjan je u Korčuli ono što je ulica Parioli u Rimu ili La Rambla u Barceloni pa stara aleja danas raste iz ugostiteljskih štekata, drvenih podesta, stolica i stolova. Borovac smatra da je upravo to razlog sušenja starog bora. 

„Na visini od šest metara odrezao sam jednu fetu bora koju će poslati na analizu. Taj dio stabla je bio potpuno truo, mislim da je od tu krenula bolest, rekao bih da se radi o nedostatku vode. Kišu blokiraju štekati i najvjerojatnije bor ne može dobiti sve što mu je potrebno“, zaključio je Borovac. 

I vjerojatno će biti u pravu što će nam u narednim danima pokazati analiza. Došao je tako kraj stoljetne ljubavi Korkyre Nigre i alepskog bora koja je baš zbog njegove tamno zelene boje u prošlosti dobila svoje mistično ime. Stara aleja na Zakrjanu zasađena je 1930-ih godina prošlog stoljeća, a već 1861. godine postoje prvi dokumentirani zapisi o sadnji borova na otoku. Korčulani su, vodeći se tradicijom poštivanja struke i znanja, već onda u grad doveli šumara koji je precizno propisao kako, kad i zašto koristiti alepski bor. Desetljećima koja su uslijedila, bor je postao jedan od ključnih kapitalnih dobara grada, možemo slobodno reći da je bor izgradio Korčulu budući da je slavna brodogradnja počivala upravo na alepskom boru. 

Ipak, ne živi se od stare slave pa je bor, nekad važan i slavan, danas u svađi s ugostiteljima i stanarima koji bi radije umjesto njega vidjeli neko drugo stablo.  Osim što im smeta smola koju borovi u ljetnim mjesecima ispuštaju, strepu i od grana koje pucaju pod jakim vjetrom i padaju na krovove kuća. Godine nepažnje za aleju staru gotovo sto godina, dovele su borove u loše stanje, kako izgledom tako i zdravljem. Iako je još u Korčulanskom statutu bilo propisano kada i na koji način saditi, orezivati, brati i koristiti bor, imperativi modernog turizma i kapitalizma doveli su do stihijskog i neplanskog rezanja borovih grana desetljećima unatrag s posljedicom otvorenih rana na stablima iz koje curi smola. Osim toga, kroz krošnje su provučene razne žice i kablovi, a drveni podesti na kojima ugostitelji slažu svoje stolove, ostavljaju deblima i mladim stabljikama tek male rupice za rast i utaživanje žeđi. Neki su Starograđani revoltirani tretmanom koji borovi imaju, nezadovoljstvo iskazali na društvenim mrežama dok neki smatraju kako borovima na Zakrjanu nije mjesto. Oni treći žale za usahlim borom ispod čije su, nekad raskošne, krošnje rasle generacije i generacije Korčulana. 

Kako pomiriti borove i kapitalizam morat će smisliti u KTD-u Hober gdje u posljednje vrijeme stručnije i oku ugodnije gospodare zelenim javnim površinama. Iako se razmišljalo posaditi neku drugu kulturu, iz Hobera poručuju kako je bor zaštitni znak Korčule, a i prilično je otporan pa će ostati pri tome. No, kakva je njegova sudbina na Zakrjanu gdje ga se doživljava kao neprijatelja, pokazat će godine pred nama.

Dora Lozica

FOTO: Iva Cebalo