VIDEO: Sada znamo tko je. Većina ju je samo gledala, neki i osuđivali, a naša kolegica joj je prišla

Na Stradunu, među turistima, prolaznicima, kamerama i svakodnevnom gradskom vrevom, sjedi starica koju su mnogi već primijetili. Jedni zastanu, drug joj ostave sitniš, treći okrenu glavu. Neki o njoj pišu komentare na društvenim mrežama kao da se ne radi o osobi, nego o komunalnom problemu koji treba riješiti.

Je li nijema? Smije li prositi? Trebaju li je institucije maknuti? Vara li ljude? Je li sama ili iza nje stoji netko drugi?

To su pitanja koja se najčešće čuju. Ali ono prvo, najvažnije, nekako se najrjeđe postavlja: tko je ta žena i treba li joj pomoć?

Upravo zato video u kojem naša kolegica prilazi starici i s njom komunicira otvara puno važniju temu od same rasprave o prosjačenju. Jer za razliku od mnogih koji su o starici spremni suditi iz daljine, kolegica joj je prišla kao čovjeku, razgovarala s njom i na kraju ju zagrlila.

Prvi pogled često vara. Ili je barem nedovoljan. Jer čak i ako starica nije nijema, njezina situacija nije manje teška. Čak i ako komunicira samo gestama, njezina stvarnost nije manje bolna. Čak i ako se iza prosjačenja krije nešto složenije, ona i dalje nije osoba kojoj bi se trebalo rugati, prijetiti ili je javno ponižavati.

Nitko tko sjedi na ulici i pruža ruku prolaznicima nije u dobroj životnoj situaciji. Netko tko prosi u srcu Dubrovnika, pred tisućama ljudi, nije slika osobne pobjede, nego slika nečijeg životnog sloma, siromaštva, samoće ili mogućeg iskorištavanja.

Zato ova priča ne bi smjela biti priča o tome kako “maknuti prosjakinju sa Straduna”. Ona bi prije svega trebala biti priča o tome kako joj pomoći.

Ako je riječ o ženi koja nema od čega živjeti, to je socijalna tragedija. Ako je riječ o osobi narušenog zdravlja, to je zdravstveni i socijalni problem. Ako je netko dovodi, nadzire ili iskorištava, onda je to još ozbiljnija priča. A ako se samo snalazi kako zna i umije, ni tada pred sobom nemamo nekoga za osudu, nego staricu koja je došla do toga da preživljava na ulici.

Stradun je najpoznatija dubrovačka ulica, simbol grada, turizma, ljepote i povijesti. Ali upravo na takvim mjestima najjače se vide i društvene pukotine. S jedne strane turisti, restorani, suveniri, kamere i fotografije. S druge strane starica koja sjedi na kamenu i čeka da joj netko pruži nekoliko kovanica.

Ta slika nije ugodna. Ali možda je baš zato ne bismo smjeli gurati pod tepih.

Komentari na društvenim mrežama često su ishitreni, grubi i nemilosrdni. Ljudi lako presude. Lako napišu da netko vara, da ga treba ukloniti, kazniti ili maknuti s očiju javnosti. Teže je zastati i pitati: što se toj osobi dogodilo? Ima li obitelj? Ima li dokumente? Ima li mirovinu? Ima li zdravstvenu skrb? Je li netko iz sustava ikada s njom razgovarao?

To su pitanja za institucije. Ne zato da bi se staricu kaznilo, nego zato da bi se utvrdilo je li joj potrebna pomoć.

Grad, policija, komunalne službe i socijalna skrb morali bi znati kako postupati u ovakvim situacijama. Ne samo kada je riječ o redu u javnom prostoru, nego i kada je riječ o ljudima koji se očito nalaze u teškim okolnostima.

Ne mora svaka priča početi osudom. Nekad treba početi jednostavnim pitanjem: kako ste?

Jer društvo koje u starici na ulici vidi samo problem, a ne osobu, ima puno veći problem od prosjačenja na Stradunu.