TAJNA PJESME SVJETLA I NADE Tenor Klape Ragusa: Kako smo bez struje i pod uzbunom snimili “Kad zazvone dubrovačka zvona”

Kad zazvone dubrovačka zvona legendarna je pjesma koja je nastala za vrijeme ratne opsade grada Dubrovnika. Napisao ju je pjesnik Drago Britvić, a uglazbio maestro Đelo Jusić, otpjevala je Klapa Ragusa, a kasnije i Tereza Kesovija.

Ova snimka jedna je od prvih izvedbi ove pjesme, a Krunoslav Težak, tenor klape Ragusa i solist na toj pjesmi prisjetio se kako je nastala i snimila se ova legendarna pjesma

“Đelo Jusić je već bio dogovorio s Terezom Kesovijom, ali pošto je taj cijeli tekst kasnio, jer nije bilo drugog načina za poslati nego putem faksa, a gospar Britvić nije imao broj na koji će postati taj faks. Tereza je trebala dati broj telefona ili faksa, pa to nije nikako napravila, pa se čekala pjesma i na kraju je na neki način došao do broja i poslao ga prema Đelu i napisao je na tom papiru: ”Molim vas da ovaj tekst hitno dođe do Đela Jusića”. Očigledno je Đelo vrlo brzo komponirao glazbu. I nama je dao, a bio je dogovor da i dalje snimamo neke druge pjesme, pa se iza ove sve to intenziviralo”, kazao je Težak

Inače, u klapi Ragusa tada su nastupali pokojna Franica Gjuranović, Gordana Bonačić Goge, Dragica Shakeshaft, Đuro Bratičević i Pero Franić, Josip Greguš i Krunoslav Težak.

“Mi smo bili u gradu, a Đelo je vidio i osjetio kako mi to možemo otpjevati i ponudio nama, a mi smo samo napravili male izmjene teksta, dvije ili tri riječi. Pošto sam ja bio solist, ja sam u njoj “gasio grad”, nisam ga “gasila”, znači promijenili smo rod, a dodali smo Konavoke, tu je bila Kuparčica. I to je minimalno, nije se promijenio smisao pjesme.“, rekao je Težak

Težak se prisjetio kako je izgledala priprema za samo snimanje, u kojem su im neprekidno prijetile razne opasnosti:

“To su bili oni najgori dani, pod uzbunom. Vježbali smo u Đura Bratičevića, a on i Đelo su bili blizu jer su obojica živjela na Pločama, s time što smo svi izbjegavali onaj gornji put prema izlazu iz grada, zato što su gore bili snajperisti, pucali su na nas, znači, mi smo morali pretrčavati do Đurovog stana. Mislim da smo imali dvije ili tri probe i onda je Đelo jedan put rekao: “Amo, idemo na radio, ne treba više. Idemo je snimiti. I onda smo tekst čitali s listova papira. Đelo je sve dogovorio s radio stanicom. I došli smo popodne. Nije bilo vanka struje. U spikerskom studiju se sve snimalo na analognoj tehnologiji, nije bilo stajanja i ubacivanja, odjedanput snimiš i to kako ispadne. Tu je Mišo Juretić, legendarni snimatelj radio stanice koji je uvijek bio dobre volje i pravi za napraviti posao, dao ruke koliko je god mogao. Ja mislim da je bilo dva ili tri puta, jer ipak se dogodi da se tu netko pomakne. I krenula je snimka. Ta snimka je ispala baš kako treba,“ prisjeća se Težak

Krunoslav je opisao kako su se oni tada svi osjećali

“Svi smo bili vrlo uzbuđeni u svemu tome, jer je bila stvarno prekrasna pjesma. To je doba kada je bio policijski sat, čekaš, hoće li kakva uzbuna krenut ili neće. I dok smo došli do tamo, mislim, moglo se doći, ali poslije je počeo policijski sat i nakon te snimke su nas odvozili doma i to vojna policija. A Željko Kordić, koji je svirao kontrabas, on je, sjećam se, imao svoju maskirnu Bubu, jer je bio u inženjeriji, tako da je on imao svoju propusnicu i njome je išao. Snimili smo tu pjesmu, pod baš nekom atmosferom, ali s radošću. I mi smo kroz tu pjesmu dali svoju emociju i ljubav na način na koji je prenesena.”

Težak se prisjetio jedne zgodne na Stradunu koja mu je izgnala suze na oči.

“Kasnije kad je pjesma već izašla, najveće zadovoljstvo mi je bilo kad smo jednog jutra bili u điru na Stradunu, a bili su sa mnom Đuro i Đelo i još nam se netko pridružio, jedan mladić, ne mogu se sjeti sad tko. Prolazili smo kraj zgrade Festivala koja je bila je izgorena i upravo taj je neki mladić, on je vidio jednu stariju gospođu koja je dolazila prema nama i on je pozvao, i rekao: “Ej tete Mare, kako ste? A, sinko moj, vidiš kako ti je ovo sve skupa. A on kaže, evo ovi tamo to vam je gospar Đelo koji je uglazbio pjesmu, a ovo su iz klape Raguse. I u tom trenu ona odgovara: “Ajme, ljudi moji, koliko ste vi meni života vratili.”
Onda sam u sebi pomislio da je to jedina stvar u životu koju sam napravio, to je velika stvar. U svakom slučaju, drago mi je da je pjesma prihvaćena, da je u tom momentu digla i moral ljudima, nama samima, našim obiteljima i svima skupa. To je jedan mali podsjetnik na dane kad smo to snimili i napravili”, kazao je Težak.

Kasnije je Klapa Ragusa s ostalim izvođačima išla po cijeloj Hrvatskoj, od otoka pa sve do nekih položaja, kako bi u tim teškim trenucima, pružili jednu vrstu podrške braniteljima.

Za njega je ova pjesma bila jedna poticaj i nada za sve koji su se tada nalazili u Gradu, a ističe briljantan tekst koji je spoji pregršt lijepog iz šireg dubrovačkog kraja.

“Pjesma je u svoj suštini, melodijski vrlo lijepa, što se glazbe tiče, poruka je pjesme prekrasna, za mene genijalna, jer upotrijebiti takve usporedbe u riječima, takve izraze kao Slano i Ljuta, koje su imena i mjesta, a s druge strane označuju da je nešto slano ili ljuto. Na takav način usporediti i opisati u pjesmi, cijeli taj osjećaj iz te gorčine, pa pređeš u jednu nadu, kako bi rekao, svijet koji će tek doći, kojega smo tada svi čekali, nadali se i zamišljali. Ta zvona kako zvone i taj mir koji će doći. Probudio si nadu ljudima, kako poslije kiše dolazi sunce, tako i poslije rata dolazi mir. Nekad mora doći mir, kad tad, ali uvijek dolazi taj mir. I to je u onim danima kad smo svi u gradu patili i kad su naši bližnji odlazili, znači žene i djeca, sve manje i manje ljudi je bilo tu, sve manje prostora na kojem možeš obitavati, živjeti, branit se, a opet svakodnevno obavljati svoje stvari i brinuti se o svakidašnjim stvarima, u tom momentu, pogotovo poslije 6. 12., pjesma je u svakom dala poticaj i za život, za borbu, braniteljima i svima nama”, zaključio je tenor klape Ragusa, Krunoslav Težak.

Antonio Težak

foto: Klapa Ragusa / Youtube