Don Hrvoje Katušić ministrirao je na misi s Papom: Pamtim veliko oduševljenje i čast, a posebno me dirnulo ovo

Povodom 20. obljetnice posjete pape Ivana Pavla II. Dubrovniku 6. lipnja 2003. godine, u sklopu Papinog pohoda Hrvatskoj, don Hrvoje Katušić se prisjetio tog vrlo značajnog dana koji mu je ostao u trajnom sjećanju.

Katušić je tada imao 18 godina, išao je u treći razred Klasične gimnazije i bio već godinu dana u sjemeništu u Splitu. Prisjeća se kako su on i Marinko Šljivić, sadašnji župnik župe Sv. Obitelji u Novoj Mokošici, dobili poziv iz Dubrovačke biskupije da ministriraju na misi s papom.

“To je bilo veliko oduševljenje zbog ukazane časti i tako smo s radošću prihvatili taj poziv. Sjećam se kako smo se uputili dan ranije u Dubrovnik kako bi sudjelovali na bdjenju koje je bilo upriličeno tijekom noći za mlade u luci Gruž gdje je kasnije dočekan Sveti otac i slavila se misa. Mi smo trebali obući reverende, svećeničke uniforme i ja sam svoju posudio od jednog starijeg kolege. Osjećao sam se baš važno, a još smo imali i akreditacije s nulom koje su označavale kako možemo ići na glavni oltar gdje smo ministrirali”, prisjetio se don Hrvoje Katušić.

Veliko uzbuđenje

Posebno mu je ostala u sjećanju noćno bdjenje zbog velikog broja mladih te susreta s prijateljima i prijateljicama. Osjećalo se, dodaje Katušić, veliko uzbuđenje zbog dolaska pape koji je tada proglasio blaženom mještanku iz Dubrovačko-neretvanske biskupije Mariju Petković. Kad su krenule pripreme za misu, govori ovaj mladi svećenik, ceremonijari iz Rima su im dali upute što trebaju činiti – jedan od ministranata je bio zadužen za držanje mikrofona, a drugi je trebao nositi knjigu dok papa čita iz misala dok sjedi. Cijelo vrijeme su proveli na oltaru.

“Sjećam se kada smo prilazili do Svetog oca, koji je tad već bio u poodmaklim godinama, morali smo nositi bijele rukavice što je u liturgiji znak poštovanja i svečanosti. Ja sam bio oduševljen zbog Dubrovnika, velikog broja ljudi, Svetog oca i tog samog događaja… Stvarno mi je to sve bilo prevelik događaj. Kad su se pjevale pjesme s guštom smo ih pjevali. Kako ja nisam baš talentiran za pjevanje, onda me Marinko upozorio da malo tiše pjevam jer se sve čuje. Bio sam uvjeren da se ne čuje jer sam mislio kako je mikrofon ugašen, no ipak sam se prevario. Mikrofon je cijelo vrijeme bio upaljen i sve se čulo kako sam pjevao! Kasnije sam se ipak malo obuzdao”, govori kroz smijeh don Hrvoje Katušić koji je  kao ministrant bio zadužen za držanje knjige Svetom ocu.

Cijela misa je, kazuje Katušić, prošla u velikom ushitu, a nakon toga uslijedio je trenutak kojega posebno pamti.

Oronulost i mističnost

“Svi koji su posluživali oko oltara imali su priliku prići Svetom ocu, kleknuti pred njim i poljubiti mu ruku u znak poštovanja. To je bio poseban trenutak za uspomenu. Prišli smo mu, on je nešto kazao na talijanskom, iskazali smo mu počast, a sve je zabilježeno službenom fotografijom koju i danas držim kao vrijedno sjećanje. Za mene je to bilo važan trenutak, posebno još što je Ivan Pavao II. kasnije proglašen blaženim, a rijetka je prilika, koja je pruža u katoličkoj crkvi, biti u fizičkoj blizini nekog od svetaca. Rukavice koja sam tada nosio i danas čuvam među dragim uspomenama. One su poput relikvija”, emotivan je Katušić.

S posebnim riječima opisuje utisak koji je na njega ostavio papa Ivan Pavao II.

“U tom trenutku najviše me dirnula njegova oronulost. Znak je velikog  predanja to što starac u poodmaklim godinama drži tako velike liturgije. Ja sam to doživio kao neku mističnost i svetost koju je i sama crkva kasnije prepoznala. Bila je velika čast u tom trenutku biti uz papu, ali ipak je to neka vrsta slučajnosti, a ne zasluga. Zanimljiva je koincidencija da sam krenuo u svećenike u tom trenutku pa se otvorila prilika za ministriranjem kojega ću pamtiti cijeli život kao dragu i lijepu uspomenu”, zaključio je za Juginfo.hr župnik župe svetoga Josipa u Veloj Luci  Hrvoje Katušić.