Socijalna pedagoginja: Ovo su znaci da vam je dijete žrtva vršnjačkog nasilja, evo kako postupiti u toj situaciji

Iskustvo majke čija je kćer bila žrtva, kao i potvrda policije da su upoznati sa slučajem vršnjačkog nasilja u Mokošici tu su temu o kojoj se inače premalo govori stavili u fokus javnosti. Bez obzira koliko šutjeli o tomu, vršnjačko nasilje događa se u Dubrovačko-neretvanskoj županiji baš kao što se događa i u ostatku Hrvatske i to je tema o kojoj se mora govoriti.

Martina Dumančić Vranješ, stručni suradnik i socijalna pedagoginja u dubrovačkoj Osnovnoj školi Marina Držića smatra kako je u rješavanju problema nasilja među djecom najvažnije preventivno djelovanje i socijalno-emocionalno osnaživanje djece.

„Ključno je da učenici kroz trening životnih vještina razviju i osnaže svijest o sebi, nauče upravljati emocijama, iskazivati ugodne i neugodne emocija bez ugrožavanje kako sebe tako i osoba oko njih. Posebno je bitno da se nauče nositi sa svim onim izazovima na koja nailaze i koja su trenutno oko njih. To je jedan od osnovnih načina i metoda koje radimo sa svim učenicima na preventivnoj razini. Druga razina je sekundarna prevencija koja se provodi kad prepoznamo rizike i uvidimo da dijete ima probleme koji ga muče. Naglasila bih da je tu bitno poznavati razvojnu fazu djeteta, ali i pokazati razumijevanje za njegove probleme. Ako dijete nešto smatra problemom, ne treba odmah reći da to nije tako, već ga trebamo razumjeti i pokušati s njime iznaći što je u tom trenutku najbolje napraviti. Prevencija je ključna i bez nje nema uspjeha, a ni zdravog razvoja djeteta“, kazala je socijalna pedagoginja, ističući kako je bitan rani početak socijalno-emocionalnog učenja te osiguravanje zdravih uvjeta za razvoj djeteta u kvalitetnu i zadovoljnu osobu.

‘Ne peglajte djecu’

Ističući nadalje kako su današnja djeca željna razgovora, Dumančić Vranješ kaže:

„Kad vide odraslu osobu pored njih da ih sluša sa zanimanjem bez da im odmah daje savjete, ili što bi oni rekli „ne pegla ih“, već sluša njihove ideje, te im kasnije ponudi način na koji se nositi s emocijama, djeca stvaraju osjećaj povjerenja da su prihvaćeni. Mi odrasli imamo visoka očekivanja i ne dopuštamo im puno mogućnosti za pogreške, ali je bitno ukazati im da je neko ponašanje bilo neprimjereno“, kazala je stručnjakinja te naglasila kako često do neprimjerenog ponašanja dolazi jer djeca nisu našla podršku u obitelji i školi za svoje probleme što onda rezultira frustracijama zbog kojih često odabiru način ponašanja koji nije dobar ni za njih ni za one koji su oko njih.

Ona nadalje pojašnjava kako djeca kroz svoju okolinu, a to su uglavnom obitelj i škola, usvajaju socijalno-emotivne vještine te dodaje kako im je bitno osigurati i strukturirane programe socijalno-emotivnog učenja kako bi se znali nositi sa svim izazovima koji se pred njih stavljaju.

Da bi se postiglo da se dijete „otvori“ i progovori o problemima koji ga muče, Martina Dumančić Vranješ kaže da je bitno djetetu pokazati da smo tu.

„Ne smijemo tek odmahnuti rukom, umanjiti njegovu percepciju već pokazati uvažavanje. Postavljanjem pitanja prilagođenih uzrastu bitno je i pokazati razumijevanje onoga što nam dijete ima za reći i kazati im u kojem smjeru krenuti i na koji način bi trebalo riješiti određenje situacije“, pojasnila je te dodala kako djeca do četvrtog razreda pomoć uglavnom traže od roditelja, koji su im glavne figure u životu, ali da ulaskom u pubertet to postaju vršnjaci.

„Uloga vršanjaka je u toj fazi bitna, a roditelji tad imaju sporedne uloge u životu djece. Onda se obraćaju vršanjacima ili nastavnicima. Djeca često pokušavaju i zaštititi svoje roditelje preopterećene poslom koji i nemaju dovoljno vremena za dječje probleme, pa onda i odustaju od razgovora s njima. I upravo zato je bitno aktivno slušati svoju djecu i vidjeti svoje emocije, ući u njihov svijet te se spustiti na njihovu razinu. Bitno se i sjetiti kako je bilo nama, iako mi nismo imali ova virtualna okružanja u kojima oni ne mogu zrelo djelovati i sve je više više cyberbullyinga, odnosno vršnjačkog nasilja na internetu“, kazala je stručnjakinja.

Izvor frustracija

Prema njezinim riječima, ono što jednu osobu tjera na neprimjereno ponašanje jest činjenica da je nesretna i nezadovoljna svojim životnim okolnostima, a kod učenika to je škola, obitelj i sport…

„Svi imamo potrebe koje pokušavamo zadovoljiti, a to je biti voljeni, uvažavani, zatim biranje sloboda i želja, te mogućnost zabave. Ukoliko dijete percipira da nema zadovoljene potrebe u tim okruženjima, kreću frustracije. Jedan od načina rješavanja je odabir nasilnog ponašanja prema samom sebi ili prema okolini. Ako vidimo da neko dijete ima potrebu za nasilnim ponašanjem, to je vrh sante leda, a uzrok svega leži negdje u podnožju i to je bitno istražiti“, kazala je socijalna pedagoginja, te posebno naglasila kako je bitno uočiti promjene kod djetetovog ponašanja i u obitelji i u školi:

„Dijete počinje imati poteškoće sa spavanjem i apetitom, dosta se izlazi iz obiteljskim aktivnosti, a ima i psihosomatskih problema u vidu boli u glavu i trbuhu. Izbjegavaju vršnjake s kojima se inače druži. Promjene u ponašanju su jasni pokazatelja da dijete nečim trenutno nije zadovoljno i da ima probleme kojima se treba pozabaviti“.

Stručnjakinja smatra da bitno obaviti kvalitetan i stručan razgovor s roditeljima koji često ne prepoznaju probleme, te da se na njih ne smije staviti veliki teret, već zajedničkim postupcima zajedno poraditi na načinima rješavanja problema kako bi se postigla dobrobit djeteta.

Što mogu napraviti roditelji, kako im pomoći i da se pomire da postoji problem?

„Znamo da su obitelj i škola kreatori životnih šansi svakog djeteta i bitno je njihovo uravnoteženo djelovanje. Često roditelji kad im se kaže da njihovo dijete ima probleme u ponašanju reagiraju ljutnjom, bijesom, razočarenjem, tugom, pa je stoga potrebno i njih educirati s načinima komunikacije da kroz razgovor s djecom prihvate, ali ne i odobre, sve ono što ih muči i zbog čega je došlo do neprihvatljivih situacija. Bitno je uspostaviti dijalog, a ne monolog nas odraslih, bez da dopustimo djetetu da izrazi svoje mišljenje i emocije. Tek tada možemo zajednički rješavati sve što se događa“, smatra socijalna pedagoginja Martina Dumančić Vranješ.