Hrvati i Hrvatine, bijela ili crvena prva polja… pa kome je to i zašto danas važno

Hrvati su se kroz povijest nerijetko međusobno tukli i ubijali. Često su razlog bile staleške, klasne, regionalne ili ideološke razlike. Isto su tako često i zbijali redove, borili se zajedno, pogotovo kad su ugroze dolazile izvana.

Posljednja i najveća pobjeda svakako je ona u Domovinskom ratu, borio se Varaždin za Dubrovnik, Rijeka za Vukovar, Split za Liku… Borili su se za svoju domovinu i Hrvati izvan granica međunarodno priznate države. Zajedništvo je bilo višestruko puta jače od bilo kakvih razlika, onih o narječju, običajima, kulturi…

Koje su vrijednosti pobijedile devedesetih godina prošlog stoljeća? Pravo na slobodu, na svoju državu, pravo na demokraciju i ravnopravan život u civiliziranoj Europi, na blagostanje i sigurnost, za svoj dom, obitelj, svoj jezik, zajednicu ljudi s istim pravima.

Vjerovali smo da su duboko sahranjeni aveti prošlosti, totalitarne i zločinačke ideologije koje nisu poštovale druge i drukčije, kojima je ljudski život značio malo ili ništa. Bez obzira na kojem rubu političkog spektra bile.

Kao da je nekome i dan danas stalo isticati razlike, isticati simbole koji su ujedno i legitimacije političkih stavova i vrijednosne orijentacije. Nekima nije dovoljno što živimo u demokratskom društvu gdje svatko može izraziti mišljenje, gdje se može natjecati na izborima od mjesnog odbora do Pantovčaka.

Nisu Hrvati tu izuzetak, Europa i svijet prepuni su lidera i pokreta koji su isključivi, krajnje ekstremni kao da iz povijesti nismo ništa naučili. Na žalost, mnogi i nisu ništa naučili jer učili nisu, jer ne znaju ništa, najčešće su sljedbenici ne iz uvjerenja, već zbog neznanja. 

Protivnik sam zabrana, zauzimam se za slobodu svakog ponaosob sve dok nečija sloboda ne ugrožava tuđu. Potpuno mi je svejedno je li na hrvatskom grbu prvo polje bijelo ili crveno sve dok jedna zastava ne postane simbol poražene ideologije koja nije razlog hrvatskog ponosa. Nije mi jasno kakva bi to Hrvatska nekima trebala biti, zar ciljevi koji smo postigli nisu dovoljni: punopravna smo članica EU, NATO saveza, imamo jednaka prava i obveze poput svih građana zapadnoga svijeta… S druge strane, drugi ne mogu prežaliti Jugoslaviju, zemlju bratstva i jedinstva koja se u krvi raspala zbog jednog ‘ravnopravnijeg’ člana.

Uživajmo u slobodi i poklonimo se žrtvi onih koji su platili najveću cijenu za nju. Nadmećimo se međusobno jer ćemo tako biti svi biti bolji. Uvijek će netko biti za Hajduk, a netko za Dinamo, navijajmo jedni uz druge kao što su ‘90-ih stajali branitelji jedni uz druge, kao što smo svi zajedno kad igraju Vatreni. I nikad ne zaboravimo da nas puno toga zajedničkog više veže nego razdvaja.

Željko Brkić

Foto Aida Čakić