Danas slavimo jedinog sveca koji nije bio mučenik, evo čiji je sve zaštitnik

Spominjemo se danas sv. Martina, prvog sveca koji nije bio mučenik. Sveti Martin zaštitnik je vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, gostioničara, uzgajivača konja i gusaka, hotelijera, liječenih alkoholičara, švicarske papinske garde i Francuske.

Rodio se kao sin rimskog vojnog časnika u provinciji Panoniji. Dio djetinjstva proveo je u talijanskom gradu Paviji gdje dolazi u kontakt s kršćanima koji su ga zanijeli svojom idejom ljubavi prema bližnjem. Roditelji, koji nisu bili kršćani, odvraćali su svog sina od, tada još, nove vjere. Protivno vlastitoj volji, a prema izričitoj očevoj želji, Martin je unovačen u rimsku vojsku i postao je pripadnikom carske garde. Dio vojničke obuke prolazio je u francuskom Amiensu gdje se odigrao događaj koji će mu odrediti daljnji životni tijek.

Imao je tek nešto više od 15 godina i usred zime pred vratima grada (Galija, današnja Francuska) susreo je prosjaka koji je, sav promrzao i u poderanim krpama, od njega tražio milostinju pružajući ka njemu ruku koja se tresla od zime. Kako nije imao novaca pri sebi, odrezao je mačem polovicu svog crvenog vojničkog ogrtača i dao je siromahu. Naredne je noći Martin usnuo san u kojem mu se ukazao Krist zaogrnut u polovicu plašta koju je dao prosjak i koji mu je u snu kazao: „Ovim me je plaštem zaogrnuo Martin“.

San ga se toliko dojmio da je Martin prihvatio kršćanstvo te 339. godine u Amiensu primio krštenje. U mjestu Ligugé, Martin će utemeljiti samostan. Tu je kanio provesti ostatak života u samoći, pokori i molitvi. 

Martin je posvećen za biskupa te 370. godine. Biskupsku čast obnašat će 27 godina i njegovo stolovanje obilježit će širenje kršćanskog nauka jer će mnoga galska plemena pridobiti da prijeđu na kršćanstvo, a također će se odupirati građanskim vlastima koje su pokušavale zadirati u crkvene poslove. Kao biskup Martin je uveo, za to doba, velike novosti. Većina biskupa djelovala je po gradovima i većim mjestima, a Martin je svoju biskupsku skrb posvetio selima i seljacima.

Ondašnja elita nije ga odveć simpatizirala jer ju je često opominjao i pozivao na pravdu, poštenje i solidarnost. Zbog toga je doživljavao razna poniženja i vrijeđanja, ali je još za života smatran najvećim francuskim biskupom. Preminuo je 8. studenog 397. dok je bio u posjetu jednom selu. Tri dana kasnije na njegovom sprovodu ispratilo ga je bezbroj seljaka i siromaha te oko dvije tisuće redovnika i redovnica. O njemu se govorilo “da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru”.