Zakon djeci daje lažna prava, a učiteljima veže ruke, bez postolara nema cipela, a bez učitelja države

Učitelja je sve manje, a učionice sve češće ostaju bez onih koji bi trebali oblikovati buduće generacije. Dok se zakoni mijenjaju, pravilnici množe, a odluke Ministarstva kasne, mnogi nastavnici osjećaju da im je oduzeto ono najvažnije – pravo da budu učitelji. O toj temi razgovarali smo s Mirjanom Kaznačić, dugogodišnjom ravnateljicom i omiljenom učiteljicom koja je u prosvjeti provela cijeli radni vijek. Otvoreno je progovorila o urušavanju autoriteta, lažnim pravima i birokraciji koja je ugušila ljudskost.

– Odgojno-obrazovni sustav i djelatnici u njemu iznimno su važni za svaku državu. Ja sam bila ponosna što sam učiteljica, a taj su ponos potvrdile i riječi prvog hrvatskog ministra prosvjete Stjepana Radića koji je rekao da „nema tako bogate države koja može platiti učiteljski rad“. Podsjetila bih i na misao iz drevne Grčke: „Ako u Ateni nestane postolara, Atenjani će hodati bosi, ali ako nestane učitelja – nestat će i Atene,“ kaže Kaznačić.

Dodaje da bi svaka država trebala zakonom urediti sustav koji počiva na pedagoškom trokutu – učitelju, roditelju i učeniku.
– Taj trokut mora se temeljiti na uzajamnom poštovanju i povjerenju. Ako toga nema, imamo problem. A upravo se to sad događa i nama – ističe.

Zakoni protiv učitelja

Po njezinim riječima, zakoni su dali pogrešna prava roditeljima i učenicima, a oduzeli ih učiteljima.
– Učiteljima je oduzeto pravo da budu učitelji. Da svojim iskustvom, procjenom i srcem reagiraju u učionici. Umjesto toga, papirologija, pravilnici i naputci sprječavaju ljudski pristup. Sve je propisano, a nikad više propisa, nikad više nejasnoća – kaže.
Kaznačić smatra da se zakoni moraju mijenjati jer su upravo oni doprinijeli gubitku autoriteta i urušavanju odgoja.
– Djeca danas imaju lažna prava. Roditelji im pravdaju izostanke i kad znaju da nisu opravdani, jer „svi tako rade“. Time dijete uči da je lagati normalno. A to nije odgoj. Dijete mora znati što smije, a što ne smije. Mora imati autoritet – poručuje.

Učitelji kao žrtve sustava

Nekadašnja ravnateljica posebno naglašava da problem nije u učiteljima.
– Oni su žrtve sustava koji ih ne štiti. Zakoni su neusklađeni, odluke Ministarstva spore i nejasne. Ako radimo samo po pravilnicima, bez prostora za ljudskost, gubimo smisao škole. Škola je živi organizam, svako dijete je priča za sebe – kaže.

Materijalni status i motivacija mladih

Veliki je problem i nisko materijalno vrednovanje učiteljskog rada.
–  Nema te države koja može dovoljno platiti učitelja, ali ga treba platiti barem toliko da osjeti da je njegov rad cijenjen. Mladi danas odlaze jer drugdje za tri godine zarade više nego u školi za sedam. Život ih na to tjera – objašnjava Kaznačić.

Autoritet i suradnja

Kaznačić smatra da roditelji moraju biti uključeni u odgoj, ali ne smiju biti ti koji donose konačne odluke.
– Kao što pacijent ne određuje liječniku kako će ga liječiti, tako ni roditelj ne može donositi konačne odluke o postupcima stručnjaka u školi. Suradnja da, podređivanje ne – ističe.
Nada u promjene
– Moja je poruka mladima: ako osjećate da vam je učiteljski poziv u srcu, ne odustajte. Ja sam, radeći u prosvjeti, oplemenila svoj život. Razred mi je bio infuzija. Divno je biti učitelj – kaže s osmijehom.
I dodaje:
Dok se o reformama i zakonima i dalje raspravlja, u školama ostaju oni koji u svoj posao još vjeruju. Učitelji koji, unatoč svemu, i dalje svakog jutra ulaze u učionicu s istim ciljem – prenijeti znanje i vrijednosti. Jer, kako kaže Mirjana Kaznačić, „kad djeci bude dobro – bit će dobro i svima nama“.