ZLATNO SRCE GRADA: Mirso već 25 godina doprinosi turističkoj ponudi i želi samo jedan papir

Na legendarnom Stradun već četvrt stoljeća svakodnevno stoji ista slika koja je postala gotovo dio gradske scenografije – Mirso Đulančić, čovjek kojeg mnogi Dubrovčani i turisti prepoznaju kao “zlatno srce grada”. Naime, on prodaje ogrlice sa keramičkim zlatnim srcima. Njegovo prisustvo na Stradunu više nije samo navika, nego svojevrsni živi simbol upornosti, rada i osobne predanosti.

I nakon 25 godina, Mirso Đulančić i dalje je na svom postolju, svakodnevno dočekujući prolaznike, turiste i znatiželjnike koji zastanu kako bi ga pozdravili ili se fotografirali. Kaže da ga posao još uvijek ne umara na način na koji bi to mnogi očekivali.

“Jer volim svoj posao,” govori jednostavno, bez potrebe za dodatnim objašnjenjima. Dodaje kako je u životu radio i znatno teže poslove, i prije i poslije rata, te da mu ovaj danas, iako fizički zahtjevan, i dalje predstavlja nešto što može i želi raditi.

“Radio sam puno teže poslove prije i poslije rata. Ovo je na neki način naporno, ali i dalje mogu. Kad je vruće imam fontanu na kojoj se osvježim,” priča Mirso, opisujući svakodnevicu koja se odvija u ritmu turističkih gužvi i ljetnih temperatura.

Ono što posebno naglašava nije samo fizička izdržljivost, nego i unutarnja snaga koju, kako kaže, i dalje osjeća. “Duh u meni još gori,” poručuje, aludirajući na motivaciju koja ga već desetljećima drži na istom mjestu, u istom ritmu, među istim ljudima – i stalno novim posjetiteljima grada.

Tijekom godina, njegova prepoznatljiva pojava na Stradunu nadilazila je lokalne okvire. Moglo ga se vidjeti i u izvještajima svjetskih medija te na različitim izložbama koje su tematizirale život Dubrovnika i njegove ulične motive, gdje je često prikazivan kao dio autentične slike grada i njegove svakodnevice.

Ipak, iza te pozitivne slike stoji i jedna tiša, manje vidljiva frustracija. Nakon 25 godina rada na Stradunu, Mirso kaže da nikada nije dobio nikakvu službenu potvrdu ili priznanje Grada Dubrovnika.

“Predao sam jednom za poticaj, ali komisija mi je rekla da nisam autohton i sad više i ne želim tražiti,” kaže otvoreno, bez gorčine u glasu, ali s jasnim osjećajem razočaranja.

Ono što mu, ipak, ostaje važnije od administrativnih odluka jest jednostavna ljudska želja – da ima barem jedan dokument, jednu potvrdu koju bi mogao pokazati svojoj djeci. Ne zbog statusa, nego zbog smisla i priznanja onoga što je godinama radio.

“Bilo bi lijepo imati barem jedan papir koji mogu pokazati djeci kao potvrdu da ovo što radim ipak ima nekakvog smisla,” dodaje.

Priča o tome da nije “autohton” djeluje paradoksalno kada se promatra svakodnevni doprinos koji daje atmosferi i doživljaju grada. Za brojne turiste upravo on postaje dio uspomene na Dubrovnik – živa razglednica koja se ne nalazi u vodičima, ali ostaje u sjećanju.

Unatoč svemu, Mirso i dalje zadržava isti stav koji ponavlja i mlađima koji ga slušaju dok prolaze Stradunom. Njegova poruka je jednostavna, ali snažna:

“Volite svoj posao i ne očekujte potvrdu drugih jer samo kad posao volite onda vam nije težak.”

I tako, dok se Stradun mijenja s godišnjim dobima i turističkim valovima, jedna konstanta ostaje ista – čovjek koji na svom postolju, bez pompe i bez velikih riječi, već 25 godina svakodnevno stoji kao tihi podsjetnik da predanost često ne treba potvrdu da bi imala vrijednost.