S druge strane javlja se neka teta ili neki dundo: „Halo, policija…“ A znate li gdje su sad?

Osnovnoškolac si i bio si dobar cijeli tjedan u školi i kod kuće… Mama ti na kraju tjedna uruči plik plastičnih kartica. Nema čekanja. Odmah zoveš braću, sestre ili prijatelje i svi zajedno trčite do najbliže telefonske govornice.

Ubacuješ jednu po jednu karticu, vrtiš nasumične brojeve… S druge strane javlja se neka teta ili neki dundo:

„Halo? Tko je?“

Kroz smijeh pokušavaš izgovoriti neku pošalicu, a poziv se prekida jer su na karticama ostali samo posljednji impulsi od maminih i tatinih važnih razgovora. I onda ponovno.

Nije se jednom dogodilo da se s druge strane začuje:

„Halo, policija…“

„Vatrogasci, izvolite…“

Po imenu su te znali, ali im to nikada nije smetalo. Znali su da je to samo dječja igra.

Telefonske govornice nisu služile samo za komunikaciju. One su bile mali svijet u kojem su se susretale dječja mašta i nepoznati ljudi s druge strane linije.

U vremenu prije mobitela, prije poruka i interneta u džepu, javna telefonska govornica bila je puno više od običnog uređaja. Bila je mjesto okupljanja, uzbuđenja i osjećaja da je cijeli svijet udaljen samo nekoliko pritisnutih tipki.

Djeca su ih doživljavala kao malu avanturu — mjesto s kojeg si mogao nazvati rodbinu, prijatelje, slučajno okrenuti pogrešan broj i završiti u razgovoru s potpunim neznancem.

Dubrovnik nije bio iznimka.

Od Kantafiga do Straduna, gradske telefonske govornice desetljećima su bile dio svakodnevice. Starije generacije još uvijek pamte čekanja u redu, kratke razgovore „da se ne potroše impulsi“ i ono poznato nestrpljenje dok netko ispred tebe završava poziv.

A onda je došlo novo vrijeme.

Početkom 2000-ih mobilni telefoni polako ulaze u svaki džep. Potreba za telefonskim karticama sve više nestaje, razgovori postaju dostupni u svakom trenutku, a govornice ostaju sve praznije.

Masovno uklanjanje javnih telefonskih govornica dogodilo se tijekom 2000-ih i 2010-ih godina, kada su postupno izgubile svoju nekadašnju ulogu u svakodnevnom životu.

Ni Dubrovnik nije ostao po strani. Jedna po jedna, govornice su nestajale s gradskih ulica, uključujući i one u povijesnoj jezgri. Ipak, nisu potpuno iščeznule — dio njih ostao je na lokacijama od javnog interesa jer i dalje postoji obveza održavanja dijela mreže javnih govornica.

Grad Dubrovnik kroz komunalna pravila predviđa uklanjanje nefunkcionalnih govornica iz javnog prostora, osobito u povijesnoj jezgri gdje se posebna pažnja posvećuje očuvanju izgleda grada.

Danas, prolazeći Stradunom i uskim ulicama Grada, rijetki će zastati i pomisliti da su upravo na tim mjestima nekada stajale male kabine oko kojih su se okupljala društva.

Nema više plastičnih kartica u džepovima, nema brojanja impulsa ni smijeha nakon prekinutog poziva.

Ali ostala je uspomena na vrijeme kada je nekoliko preostalih impulsa na telefonskoj kartici značilo cijelo jedno poslijepodne smijeha.

Sjećate li se gdje su nekada bile sve te govornice? To bi tek bila prava priča.

Naslovna fotografija izrađena je pomoću Ai pomoćnika.