Jedan gotovo cijeli crven, a drugi zelen. Ono što sam nekad prodao za dan danas bi mi trebao tjedan

Dok se grad tek polako budi i dok su ulice još dovoljno tihe da se čuje samo razmještanje gajbi i šuštanje najlona na pjacu stižu prodavači i postavljaju svoje proizvode za taj dan. Među njima su i naši sugovornici, „protagonisti Priča s pjace“, Ivo Kovačević i Pave Klečak.

Banak Iva Kovačevića poznat je po trešnjama, koje su ove godine “bogato rodile”, a na njemu se nađe i nešto maslinova ulja, voća za likere, zeleni i suhih smokava.

Dolazi iz Konavala, s robom koju u rano jutro utovari, postavi na štand i onda – kako kaže – „čekaš što će dan donijeti“. U trenutku našeg razgovora vrijeme nije bilo na strani prodavača: vjetrovito i oblačno jutro dodatno je otežavalo rad na otvorenom.

–Malo je nezgodno zbog vjetra, ne možemo otvoriti suncobran. A dok nema kiše, samo oblaci – dobro je, kaže nam sugovornik, dok gleda prema nebu koje se ne može odlučiti hoće li se razvedriti.

Kiša je, dodaje, posebna priča. U tim trenucima moraju biti iznimno snalažljivi – brzo procijeniti što se uopće isplati spasiti, što se mora baciti, pa sve što ostane hitno prebaciti na karić i, kako slikovito kaže, „bježati kući“.

Cijene, barem što se njegovog štanda tiče, nisu se mijenjale. Fokus je i dalje na trešnjama koje prodaje od najranijih dana njihove sezone pa sve do Petrova, blagdana svetih Petra i Pavla u lipnju. Ipak, ono što se promijenilo nisu cijene proizvoda, nego troškovi proizvodnje. Najviše ga, kaže, pogađa poskupljenje gnojiva.

„Bez toga nemaš ništa“, ističe, pa dodaje da je u odnosu na prije nekoliko godina gnojivo poskupjelo i do 80 posto. „Ako imaš samo jednu granu cvijeća na balkonu, ne možeš bez gnojiva, a kamoli kad proizvodiš. Zamislite koliko je to onda u poljoprivredi“, govori dok pogledom prelazi preko štanda. Poskupjele su, kaže, i sadnice.

Njegova priča na pjaci, međutim, traje desetljećima. Prvi put je ondje stao s tek 15 godina, a uz povremene prekide ostao je gotovo 65 godina. U jednom razdoblju radio je i kao zaštitar, čak 11 godina, pa bi, prisjeća se, znao moliti kolege da preuzme noćne smjene kako bi ujutro mogao biti na pjaci.

–Sjećam se da mi je štand bio kod Gundulićeva spomenika. Mlađe generacije to možda i ne znaju, ali štandova je bilo gotovo sve do skala od Jezuita. Prema Puču su bile Župke, Konavljani u kutu gdje su danas restorani, kod male fontane Trebinjci…, govori uz osmijeh koji više pripada sjećanju nego trenutku.

Tada se, kaže, na plac donosilo po pet-šest tzv. Sepeta – pletenih košara koje su mogle primiti oko pet kilograma robe. Sve što bi donio, prodalo bi se u vrlo kratkom vremenu. Danas je situacija drugačija: istu količinu, dodaje, ne bi prodao ni za tjedan dana.

Odmah iza njegovog štanda pozornost nam je privukao štand Pave Klečak, koji je u tom trenutku izgledao gotovo najzelenije. Sezona je u punom jeku, a na njezinom stolu nalaze se kapula, blitva, grah, tikvice, salata, krastavci, bob, peršin, jaja i još ponešto iz vrta.

I ona potvrđuje ono o čemu govori i Ivo – troškovi su sve veći. Posebno ističe gnojivo i sadnice, ali i dodatne izdatke poput najma traktora za oranje, kao i vodu koja je, kako kaže, također poskupjela, a troši se u velikim količinama. Tu je i gorivo za put iz Konavala do grada, koji se u računici dana ne može zanemariti.

Vrijeme im, slažu se oboje, često diktira dan. Nekad je to samo vjetar koji nosi suncobrane, a nekad kiša koja u polju nakon obilnih padalina ostavi uništen urod.

Na pitanje bi li mladima preporučila posao na pjaci, Pave Klečak ne oklijeva. Posla je, kaže, previše da bi ga se olako prihvatilo.

–Mladi više preferiraju lakši posao. Iskreno, ovaj im ne bih preporučila jer je jako naporan. Prvo radite na polju, pa onda još i prodajete ovdje. Zarada je, rekla bih, pristojna i dostatna za život, ali to ovisi od čovjeka do čovjeka, i ne može se reći ni da će tako uvijek biti, govori.

Njezine riječi otvaraju i šire pitanje – tko će nastaviti ovu tradiciju? I hoće li za dvadeset ili trideset godina uopće postojati pjaca kakvu danas poznajemo s novim licima, navikama i istim jutarnjim dolascima dok se grad tek budi.

O iskustvu poskupljenja i radu na pjaci razgovarali smo i s Pericom Muhoberac. Više na linku. (Dodat link na taj članak ako izađe prije!!!!)