S njima ideš leći i s njima se budiš: Liječnik o životima koje spašava – i onima koje ne zaboravlja 

Sretan Dan hrvatskih liječnika. Hvala vam što mislite na nas i kada mi ne mislimo na sebe, što ostajete uz pacijente i onda kada je najteže. Vaša briga, znanje i predanost čine razliku koju ne možemo uvijek dovoljno izraziti riječima.

Postoje zanimanja koja biramo i ona koja, kako sami kažu, izaberu nas. U medicini se ta granica često briše. Između protokola i emocije, između rutine i neizvjesnosti, liječnici svakodnevno balansiraju na liniji gdje posao prestaje biti samo posao i postaje – poziv.

Periša Konjuh, specijalist vaskularne kirurgije u Općoj bolnici Dubrovnik, govori upravo o toj nevidljivoj dimenziji medicine – onoj koja se ne vidi u nalazima, ali ostaje u ljudima. To je prostor između profesionalnog i osobnog, između uspjeha i sumnje, između onoga što se može izmjeriti i onoga što se pamti.

Poziv koji nadilazi struku

„U današnje vrijeme često se koristi taj termin poziv koji apsolutno ima mjesta kako u medicini, tako u bilo kojoj drugoj struci“, započinje Konjuh.

Za njega, riječ „poziv“ nije floskula, nego razlika u načinu na koji netko doživljava vlastiti rad. Profesionalnost, kaže, podrazumijeva znanje, disciplinu i poštivanje pravila. No poziv počinje tek onda kada se toj profesionalnosti doda svijest o širem utjecaju.

„Pogotovo ondje gdje se posao odrađiva na profesionalan način, način koji odgovara kriterijima koje to društvo nosi.“

Kako bi to približio, koristi jednostavnu sliku: „Imate zidara koji zida neku kuću. I ta kuća je napravljena po pravilima struke i ona je sutra nekome dom. Taj radnik koji ju je zidao vidi ju kao dobro napravljen posao, ali možda nije svjestan sreće koju ta kuća nosi nekoj obitelji koja tamo živi.“

Upravo ta dodatna razina razumijevanja, kaže, čini razliku: „To je ono sekundarno. Ako imate osjećaj za to, onda svoju struku doživljavate kao poziv.“

U medicini je ta dimenzija intenzivnija i izravnija. „Vi liječite nekoga. Uspjeli ste nekoga izliječiti. Napravili ste vrhunsku operaciju, vrhunski zahvat. I vi ste ponosni jer ste to izveli profesionalno, po pravilima struke. A možda niste ni svjesni koliko ste uveselili neku obitelj, što je taj čovjek ostao živ, što ste mu poboljšali kvalitetu života.“

Ta svijest, naglašava, ne dolazi uvijek odmah. Ona se gradi kroz iskustvo. „Kad postanete svjesni koliko ste uljepšali nekomu život, koliko ste bitna karika ovog društva, onda možete ovu struku nazivati pozivom. I osjećate da ste čovjek od poziva i ne možete raditi ništa drugo u životu.“

Promjene koje dolaze tiho

Na pitanje postoji li jedan trenutak koji ga je oblikovao kao liječnika i čovjeka, Konjuh ne nudi dramatičnu prekretnicu. Njegov odgovor je odmjeren i realističan: „Teško da postoji jedan trenutak. To bi trebalo biti nešto jako upečatljivo, najčešće negativno.“

Takve situacije, priznaje, često ostave najdublji trag. „Ja do sada nisam imao takav negativan događaj i nadam se da neću.“ No to ne znači da posao ne mijenja čovjeka. Upravo suprotno – promjene su stalne, ali nenametljive.

„Definitivno ovakav posao s vremenom obilježi osobu. Svaki posao promijeni čovjeka, ali ovaj možda brže i upečatljivije nego ostali.“

Riječ je o procesu koji se događa svakodnevno, kroz male pomake, kroz susrete, odluke i odgovornost. „Mi smo tu kao pojedinci da odlučimo hoće li nas te promjene mijenjati na bolje ili lošije.“

Iako priznaje da karakter nije u potpunosti pod našom kontrolom, ostavlja prostor za osobni utjecaj. „Ne odlučujemo sami o vlastitom karakteru u potpunosti, ali ga snagom vlastite volje možemo promijeniti na bolje.“

Poruka pacijentima: odgovornost počinje prije bolesti

Konjuh otvoreno govori o ulozi pacijenata u očuvanju zdravlja, svjestan da je to često zanemarena tema. Počinje s dozom ironije: „Pacijentima bih preporučio da se drže dalje od doktora pa možda i prožive“, kaže kroz osmijeh.

Iza šale stoji jasna poruka: „Zdravlje nije samo odgovornost liječnika, nego prvenstveno odgovornost njih samih.“

Objašnjava kako liječnici najčešće dolaze na red tek kada je problem već nastao: „Mi smo bitni u velikoj većini kada nastupi bolest ili se naruši ravnoteža.“

Zato naglašava važnost prevencije i osobne brige. „Zato je jako važno ulagati u sebe i razmišljati o posljedicama rizičnih ponašanja.“

Jednako važan je i odnos između liječnika i pacijenta kada liječenje započne. „Kada liječenje krene, bitna je suradnja između liječnika i pacijenta. Ako ste se već odlučili na neki vid liječenja, držite se uputa i slušajte svoje tijelo i liječnika.“

Kako bi to približio, koristi svakodnevnu usporedbu: „Uzmite bilo koji uređaj ili automobil. Ako se ne pridržavate uputa, trajat će kraće.“

Razlika je, ističe, u tome što se tehničke stvari mogu zamijeniti. „Medicina danas često zamjenjuje original zamjenskim dijelovima. A svi znamo razliku između originala i zamjenskog dijela.“ Zato njegova poruka ostaje jednostavna, ali snažna: „Dok ste mladi i zdravi – čuvajte original.“

I dodatno je sažima u rečenici koja zvuči gotovo kao životno pravilo: „Neka vam dan počne večer prije, a završi jutro poslije.“

Sustav koji treba prepoznati odgovorne

Govoreći o zdravstvenom sustavu, Konjuh ne ulazi u općenite kritike, nego se zadržava na konkretnim stvarima koje bi, po njegovu mišljenju, imale stvaran učinak.

Vidi jasnu točku u kojoj bi promjena mogla započeti: „Treba početi nagrađivati ljude koji nose sustav, koji rade prave stvari.“

Naglašava da motivacija i pravednost ne mogu postojati bez odgovornosti: „A s druge strane, kažnjavati one koji zabušavaju i ne rade kako bi trebali.“

Takav pristup, smatra, dugoročno bi donio stabilnost i povjerenje – i unutar sustava i izvan njega.

Slučajevi koji ostaju

Na pitanje o pacijentima koje ne zaboravlja, odgovor dolazi bez uljepšavanja: „Nažalost da.“

Objašnjava zašto su upravo te uspomene najtrajnije. „Rijetko se pozitivne stvari tako vrte i progone čovjeka. To su komplikacije zahvata koje su sastavni dio posla. Mi smo tu da taj postotak bude minimalan, ali on postoji.“

Savjest i odgovornost čine da takve situacije ne prolaze lako: „Ako ste odgovoran čovjek, takve stvari vas progone.“

Ipak, postoje i trenuci koji vraćaju smisao: „Utjeha je onaj jedan pacijent na sto koji dođe i kaže: ‘Hvala, ja sam super.’ Ili onaj koji vas zagrli jer ne zna drugačije reći hvala.“

Priče poput ove rijetko završavaju u statistikama ili medicinskim izvještajima. One ostaju u prostoru između – u tišini nakon smjene, u sjećanjima koja se vraćaju bez najave, u osjećaju odgovornosti koji ne prestaje zatvaranjem vrata ordinacije.