MORIN POUČAK: Slavite pobjedu i zapalite svijeću, domoljublje je ljubav, ne politika

Nogomet je davno postao više od sporta, više od igre. Nije to samo borba 11 na 11 momaka (sada dobro i gledano igraju i žene), nije samo važno što se događa na zelenom tepihu i kakav je rezultat, tribine su te koje traže pozornost i ulogu najvažnijeg protagonista “sportskog” događaja.

Političke poruke sa stadiona nisu od jučer, mi stariji sjećamo se skandiranja “Hajduk, Dinamo, Savka, Tripalo” tijekom Hrvatskog proljeća sedamdesetih, sjećamo se zvižduka YU reprezentaciji 90-ih i skandiranja “Tuđman” uoči demokratskih promjena.

Normalno je da u totalitarnim, nedemokratskim sustavima nike bilo puno mogućnosti izražavanja različitih političkih mišljenja, a baš su stadioni bili idealno mjesto za to i pokazatelj klime i revolta u društvu koje nije mogla zaustaviti nikakva represija ili medijska šutnja i cenzura.

Nešto slično događa se i danas, od igre Hajduka na terenu nekima je važnija koreografija Torcide. I na Maksimiru igrači se idu pokloniti ili ispričati sjevernu s BBB jer je samo njihovo odobravanje ili oprost za neuspjeh važan.

Navijačke skupine jednako tako i u Rijeci, Osijeku… smjenjuju trenere i uprave, ali često njihove poruke nisu vezane samo uz nogomet i klubove. Da ne spominjemo paljenje i bacanje baklji na teren, sve su češće i sve brutalnije političke poruke koje baš nemaju nikakve veze sa sportom i nogometom. Kako objasniti da danas, u demokratskoj Hrvatskoj u kojoj je tisuće načina organiziranja i izražavanja svih mogućih stavova, neki biraju baš stadione za izražavanje najčešće krajnje ekstremnih poruka.

Čemu urlati “Za dom spremni”, ne samo u Hrvatskoj nego i na gostovanjima, zar to pomaže klubu, igračima, reprezentaciji, svom gradu ili domovini? Primitivna, vulgarna vrijeđanja sportskih suparnika mnogi opravdavaju “navijačkim folklorom” iako su takvi transparenti odbojni velikoj većini Hrvata.

Kršćanski je na iskreno kajanje odgovoriti oprostom. Ne zaboravom, ali oprostom da. Crnogorski navijači u Zagrebu su izvjesili poruku isprike Dubrovniku i Hrvatskoj. Na žalost, za dio publike oprosta nema niti će ga biti.

I za kraj, usporedite divljanje i provociranje s tribina u Podgorici s izjavom Nikole Mora nakon utakmice: “Slavite pobjedu, ali nemojte zaboraviti noćas zapaliti svijeću za Vukovar, za sve majke koje su ostale bez sinova…”

To su Hrvati i Hrvatska čijim se žrtvama klanjamo danas.