Kako prepoznati da dijete nije dobro? Liječnica objašnjava na koje promjene roditelji trebaju reagirati

Mentalno zdravlje djece i mladih ne znači da su oni uvijek sretni, nasmijani i bez problema. Upravo suprotno, dio zdravog odrastanja jest sposobnost suočavanja sa stresom, neugodnim emocijama i životnim poteškoćama. Problem nastaje kada dijete ili mlada osoba više ne uspijeva pronaći način da se s onime što proživljava nosi sama ili kada se njegove uobičajene navike i ponašanje počnu značajno mijenjati.

Klinička psihologinja Vesna Staničić Raguž ističe kako mentalno zdravlje ne treba promatrati samo kroz odsutnost mentalne bolesti.

„To je stanje mentalnog blagostanja koje bi ljudima trebalo omogućiti da se nose sa svim životnim stresovima, da ostvare svoje sposobnosti, dobro uče, ne samo u školi i kroz knjige nego i kroz brojne životne situacije, te da svojim radom doprinose zajednici u kojoj žive“, pojašnjava.

Prema njezinim riječima, mentalno zdravlje je dinamičan proces u kojem tjelesna, mentalna, emocionalna i društvena dimenzija trebaju funkcionirati zajedno.

Mentalno zdravlje ne znači biti stalno sretan

Djeca, kao i odrasli, imaju loše dane. Mogu biti tužna, ljuta, zabrinuta, uplašena ili povučena. Sama prisutnost takvih emocija ne znači da postoji ozbiljan problem.

„Ne možemo uvijek biti raspoloženi. Biti mentalno zdrav ne znači uvijek biti dobro raspoložen, veseo i nasmijan. Kada naiđemo na životne probleme, važno je da ih prepoznamo i da se znamo s njima nositi i riješiti ih“, kaže Staničić Raguž.

Neugodne emocije, dodaje, također su dio života i ne treba ih pokušavati ukloniti pod svaku cijenu.

„Kada se suočavamo sa životnim poteškoćama, stresom i gubicima, kada se osjećamo uplašeno, zabrinuto ili ljutito, moramo sebi dozvoliti da prihvatimo i te emocije. Upravo tada možemo koristiti svoje resurse, vještine i sposobnosti.“

Takva iskustva, kaže psihologinja, dio su razvoja. Čovjek se tijekom života mijenja i prilagođava novim okolnostima, a razvoj ne završava u određenoj dobi.

Djeca često šute zbog srama i osjećaja krivnje

Jedan od problema je što djeca i mladi ponekad ne govore odraslima o onome što ih muči. Posebno se to događa kada procijene da bi ih situacija mogla osramotiti.

„Ako prepoznaju da su se našli u nekoj teškoj situaciji, vrlo često se događa da, ako procijene da je to nešto što će ih na neki način osramotiti, prešute. To može biti vršnjačko nasilje ili bilo koja druga neugodna situacija“, upozorava Staničić Raguž.

Zbog toga je važno djecu učiti da traženje pomoći nije znak slabosti niti nešto zbog čega se trebaju osjećati krivima.

Ako dijete samo ne može ili ne želi razgovarati s roditeljem, važno je da zna da postoji i druga odrasla osoba kojoj se može obratiti – član obitelji, nastavnik, stručni suradnik u školi ili druga osoba od povjerenja.

„Za odraslog mali problem može biti velik problem za dijete“

Odrasli ponekad pogriješe kada dječji problem promatraju iz vlastite perspektive. Ono što odrasloj osobi izgleda kao sitnica, djetetu može biti vrlo ozbiljno.

„Koliko god nama iz naše perspektive neki problem izgledao mali, smiješan ili lako rješiv, za tu djecu ili mlade ljude to može biti jako veliko, nerješivo i ponekad bezizlazno. Moramo uvažiti da oni, s obzirom na svoju dob, takve probleme doživljavaju onoliko velikima koliko odrasli doživljavaju svoje probleme velikima“, ističe psihologinja.

Zato savjet „Ma nije to ništa“ može biti puno manje koristan nego što odrasli očekuju.

Prvi korak često je jednostavan – saslušati dijete i pokušati razumjeti kako ono vidi situaciju.

Kako započeti razgovor s djetetom koje se povlači?

Ako roditelj primijeti da dijete nije dobro, ne treba nužno čekati da ono samo pokrene razgovor. Staničić Raguž smatra da odrasli trebaju pokušati stvoriti prostor u kojem će se dijete osjećati dovoljno sigurno da progovori.

„Mlade osobe vrlo često teško same krenu s otvaranjem i navođenjem problematične situacije. Trebalo bi ih potaknuti i kroz prvi kontakt stvoriti pozitivnu klimu, klimu povjerenja“, kaže.

Pritom je važno izbjeći napadački pristup.

„Taj kanal povjerenja i kontakta koji trebamo ostvariti s tom osobom jako je bitan. Treba dozvoliti toj mladoj osobi da nas vidi, da vidi da mi nju vidimo. Taj kontakt mora biti neposredan, topao i poticajan, ali ne smije izgledati napadački.“

Promjena ponašanja može biti prvi signal

Roditelji ne moraju biti psiholozi da bi primijetili da se nešto promijenilo. Upravo promjena u uobičajenom ponašanju može biti važan signal.

„Uvijek se iza nečije promjene u ponašanju nalazi neki razlog, nešto što je pokrenulo tu promjenu. To su vrlo često povlačenje, izbjegavanje dosadašnjih kontakata i druženja. U tim ponašanjima može se prepoznati nešto što je drugačije od dosadašnjeg ponašanja“, objašnjava Staničić Raguž.

Posebnu pozornost, kaže, treba obratiti ako se dijete počne više povlačiti u svoju sobu, izbjegavati kontakte ili se općenito ponašati bitno drugačije nego ranije.

Takve promjene same po sebi ne znače nužno da dijete ima ozbiljan psihički problem, ali mogu biti razlog da odrasla osoba zastane i pita: „Kako si stvarno?“

To pitanje je upravo jedan od prvih koraka prema pomoći.