Korosante – višestoljetna tradicija juga, cvjetne procesije koje su vjernike štitile od kuge

Procesijama okićenima cvijećem vjernici stoljećima slave Tijelovo, svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Dok se u nekim krajevima Hrvatske blagdan naziva i Brašančevo, prema brašnu od kojega se izrađuje hostija koja simbolizira Kristovo tijelo, u Dubrovniku i njegovoj okolici poznat je pod nazivom Korosante. 

Taj je naziv izveden iz latinskog izraza Corpus Sanctum ili talijanskog Corpo Santo, što znači „sveto tijelo“. Blagdan je duboko ukorijenjen u pučku tradiciju dubrovačkog kraja, a o njegovu značenju i običajima razgovarali smo s etnologom Ivicom Kiprom, višim kustosom i voditeljem Etnografskog muzeja Dubrovačkih muzeja.

„Korosante su dio šireg mediteranskog načina štovanja Presvetog Oltarskog Sakramenta. Dubrovnik i područje nekadašnje Dubrovačke Republike u tome slijede tradiciju koja je karakteristična za cijelu istočnu obalu Jadrana. Riječ je o blagdanu koji naglašava Kristovu prisutnost u euharistiji te njegovu dvostruku narav – božansku i ljudsku“, objašnjava Kipre.

Svetkovinu Tijelova službeno je ustanovio papa Urban IV. u 13. stoljeću kako bi se dodatno učvrstila vjera u stvarnu Kristovu prisutnost u sakramentu euharistije. Već tijekom 14. i 15. stoljeća blagdan se proširio duž hrvatske obale, a u Dubrovniku postoje vrlo rani zapisi o njegovu slavljenju.

„Prve podatke o tijelovskoj procesiji u Dubrovniku nalazimo još u 15. stoljeću kod Filipa de Diversisa. On bilježi da je procesija bila povezana s molitvom za zaštitu od kuge te navodi kako je sudjelovanje građana bilo obvezno. Oni koji se nisu odazvali mogli su biti kažnjeni“, ističe Kipre.

Najdojmljiviji dio proslave svakako su procesije koje se i danas održavaju u Dubrovniku i okolici.

„Na čelu procesije je baldahin ili nebosklon ispod kojega svećenik nosi posvećenu hostiju. Procesija najčešće obilazi mjesto ili njegove granice, čime kroz taj obredni hod simbolično zaziva zaštitu za zajednicu i njezine stanovnike. Posebnu ulogu u procesiji imaju djevojčice odjevene u bijele haljine koje su bile raskošno ukrašene čipkom, vijencima i cvjetnim girlandama. Cvijeće koje se nosilo bilo je uglavnom domaće – žuka, ružmarin, ruže, kadulja i drugo samoniklo bilje. Posipanjem cvijeća stvarao se svojevrstan zaštitni trag kojim se simbolično označavao prostor pod Kristovom zaštitom“, pojašnjava Kipre.

Ako ćemo izdvojiti neke najljepše procesije Korosanata našega kraja to su Čilipi, Gruda, Cavtat, Mali Ston, Lopud, Rijeka dubrovačka, Slano, Majkovi, Janjina, Trpanj, Orebić i Grad. Kako kaže etnolog Kipre, to su mjesta na kojima se Korosante zaista mogu doživjeti uvijek na neki novi način.

„Prozori i balkoni bili su ukrašeni posebnim stolnjacima, tepisima, cvijećem i svetim slikama. Tako je čitav prostor kroz koji je prolazila procesija dobivao svečano ruho, tako reći i horizontalno i vertikalno. Duž procesijskog puta često su se podizali i privremeni oltari na kojima se procesija zaustavljala radi molitve i blagoslova. Ti su oltari bili bogato ukrašeni slikama Krista, paprati, cvijećem i ukrasnim tkaninama. U mnogim se mjestima točno znalo koja će obitelj ili susjedstvo urediti pojedini oltar, pa je i to bio izraz pobožnosti i zajedničkog sudjelovanja u blagdanu“, dodaje Kipre.

Jedan od najupečatljivijih običaja dubrovačkog područja povezan je s morem i brodovima. Posebno je zanimljiva tradicija u Malome Stonu, gdje se procesija odvija istodobno na kopnu i na moru.

„U Malome Stonu i danas možemo vidjeti barke ukrašene cvijećem i zelenilom kako prate procesiju koja prolazi obalom. Dok vjernici hodaju ulicama mjesta, barke ih prate s morske strane, stvarajući jedinstven prizor“, kaže Kipre.

Slični običaji nekada su bili zabilježeni i na drugim otocima, među kojima se posebno ističe Lopud.

“Lopud je poznat po jedinstvenim cvjetnim ukrasima koji se pripremaju uoči procesije. Tepisi od cvijeća izrađuju se prije samog početka procesije. Od cvjetnih latica oblikuju se srca, zvijezde, sunce i različiti ornamentalni motivi koji prekrivaju dijelove ulica. U njihovu izradu uključuju se i stariji i mlađi mještani, pa cijeli otok postaje svojevrsna cvjetna pozornica“, opisuje Kipre.

Upravo takvi prizori svjedoče o snažnoj povezanosti lokalne zajednice s blagdanom i tradicijom koja se prenosi generacijama.

„Korosante su izrazito mediteranski blagdan. Slavi se šezdeset dana nakon Uskrsa, a kroz stoljeća su postale važan dio kulturne i duhovne baštine našega kraja. Običaji koji su se uz njih razvili svjedoče o dubokoj ukorijenjenosti vjere, ali i o zajedništvu ljudi koji ih i danas njeguju“, zaključuje Ivica Kipre.