NALIČJE MAŠKARA Zašto neka djeca pod maskom dožive stres, nelagodu i strah? Kako im pomoći

Maškare u vrtićima i školama najčešće povezujemo s veseljem, smijehom i razigranošću. To su dani kada djeca mogu biti netko drugi, pustiti mašti na volju i uživati u zajedničkoj zabavi. Ipak, iza šarenih kostima i glasne glazbe krije se i druga strana priče — ona koju odrasli često ne primijete na prvu.

Kako djeca doživljavaju maškare, zašto one nekima mogu biti izvor stresa te kako odrasli mogu stvoriti sigurnije i ugodnije okruženje za svu djecu, objašnjava socijalna pedagoginja Ivana Klarić Ivančić.

Djeca i maškare ne doživljavaju isto što i odrasli

„Obično mislimo na maškare kao na razdoblje veselja, igre i opuštenosti u kojem djeca mogu biti netko drugi, izraziti svoju maštu i uživati u zajedničkoj zabavi. Međutim, iskustva iz prakse, kao i brojna istraživanja iz područja razvojne psihologije i pedagogije, pokazuju da ono što je zamišljeno kao zabava za dio djece može postati izvor stresa, nelagode pa čak i straha“, ističe Klarić Ivančić.

Dodaje kako je važno razumjeti da djeca ne doživljavaju događaje jednako kao odrasli.

„Za nas odrasle maskiranje je igra, ali za dijete predškolske, pa čak i rane školske dobi, granica između igre i stvarnosti još uvijek nije sasvim jasna. Djeca tek razvijaju sposobnost razlikovanja stvarnog i zamišljenog, a njihove emocionalne reakcije na nepoznate ili neobične podražaje mogu biti vrlo snažne.“

Maskirani likovi, glasna glazba, gužva, promjene u rutini i pojačano uzbuđenje za neku djecu mogu biti jednostavno — previše.

Osjetljivija djeca u još većem riziku

Posebno ranjivu skupinu čine djeca koja su osjetljivija ili imaju određene teškoće.

„U tu skupinu spadaju djeca sa senzornim teškoćama, djeca iz spektra autizma, s ADHD-om, anksiozna djeca ili djeca osjetljivijeg temperamenta. Kod njih kostimi mogu izazvati neugodu zbog teksture materijala, maske na licu ili neobičnih zvukova“, objašnjava pedagoginja.

Kod djece sa senzornom osjetljivošću podražaji poput buke, svjetla i gužve mogu se doživljavati i kao fizički neugodni, pa čak i bolni.

„Zapravo, ono što za jednu skupinu djece znači veselje, za drugu može biti preplavljujuće iskustvo.“

Jedan od čestih, ali često zanemarenih razloga nelagode je strah od maskiranih osoba. „Neka istraživanja pokazuju da dio djece osjeća strah jer maska skriva lice, a lice je djeci ključan izvor sigurnosti i prepoznavanja emocija“, kaže Klarić Ivančić.

Djeca se u ranoj dobi oslanjaju na izraze lica kako bi procijenila je li situacija sigurna. „Kada lice nestane iza maske, dijete može osjetiti nesigurnost ili strah.“

Socijalni pritisak i strah od izlaganja

Osim senzornog i emocionalnog opterećenja, prisutan je i socijalni pritisak.

„Djeca vrlo rano postaju svjesna uspoređivanja — tko ima bolji kostim, tko je uložio više truda, tko je smiješan, a tko ‘običan’. Ponekad se pojavljuje i zadirkivanje, što dodatno pojačava stres.“

Kod starije djece često se javlja i nelagoda zbog izlaganja.

„Neka djeca jednostavno ne vole biti u centru pažnje, ne žele se predstavljati pred drugima ili sudjelovati u grupnim nastupima. Ako ih se na to prisiljava, događaj koji bi trebao biti zabavan postaje emocionalno opterećenje.“

Kako djeca pokazuju stres (i zašto ga često ne prepoznamo)

Važno je naglasiti da stres kod djece ne izgleda uvijek onako kako odrasli očekuju.

„Stres se ne mora nužno očitovati kroz plač ili odbijanje sudjelovanja. Djeca ga mogu pokazivati kroz razdražljivost, povlačenje, agresivnije ponašanje, glavobolje, bolove u trbuhu ili umor“, upozorava pedagoginja.

Neka djeca napetost pokazuju i danima unaprijed. „Dijete može biti napeto zbog događaja koji nama odraslima djeluje potpuno bezazleno.“

Unatoč svemu, Klarić Ivančić naglašava da maškare imaju i brojne pozitivne učinke.

„Simbolička igra, pretvaranje i ulazak u uloge potiču razvoj kreativnosti, jezika, socijalnih vještina i emocionalnog razumijevanja. Kada dijete glumi nekog drugog, uči razumjeti tuđe perspektive, razvija empatiju i samopouzdanje.“

Zato cilj nije ukidanje ovakvih aktivnosti. „Cilj je učiniti ih sigurnima i ugodnima za svu djecu, koliko god je to moguće.“

Fleksibilnost i izbor kao ključ

Rješenje, kaže, leži u razumijevanju i fleksibilnosti.

„Kad god možemo, djeci treba omogućiti izbor — hoće li sudjelovati ili ne, hoće li se maskirati u potpunosti ili samo djelomično, hoće li doći bez kostima ili s nekim simboličnim dodatkom.“

Primjeri mogu biti vrlo jednostavni. „Dijete koje ne želi nositi masku na licu može nositi kapu ili neki mali rekvizit. Neka će djeca radije sudjelovati kao promatrači, i to je sasvim u redu.“

Priprema djece unaprijed može značajno smanjiti stres.

„Kada djeca znaju što ih čeka, osjećaju se sigurnije. Razgovor, fotografije prošlogodišnjih aktivnosti ili kratko objašnjenje programa pomažu djeci da se emocionalno pripreme.“

Uloga odraslih je pritom ključna. „Naš je zadatak promatrati reakcije djece i reagirati s razumijevanjem — bilo da smo roditelji ili odgojno-obrazovni djelatnici.“

Zabava ili prisila?

Ako dijete pokazuje jaku nelagodu, poruka je jasna. „Ne treba ga tjerati na sudjelovanje, jer prisila često dovodi do toga da dijete u budućnosti još snažnije odbija slične aktivnosti.“

Cilj bi, kaže, trebao biti vrlo jednostavan. „Ideja je da dijete ode kući s osjećajem sigurnosti i prihvaćenosti. Tada takvi događaji imaju svoju pravu svrhu.“

Na kraju ostaje jedno važno pitanje: „Sudjeluje li dijete zato što želi — ili zato što mora? Kada dijete ima osjećaj izbora, zabava ostaje zabava. Kada izbora nema, zabava se lako pretvara u stres.“

Za kraj, Klarić Ivančić podsjeća na ono najbitnije:

„Djeci ne trebaju savršeni kostimi ni savršena organizacija. Trebaju osjećaj sigurnosti, prihvaćenosti i mogućnost da budu ono što jesu — pa makar to značilo da taj dan odluče biti netko drugi.“

Sve navedeno je podsjetnik kako često dječje reakcije promatramo kroz odraslu perspektivu, zaboravljajući da ono što je nama zabavno, djeci ne mora uvijek biti ugodno. Maškare imaju veliku vrijednost, ali samo onda kada u središtu nisu kostimi i očekivanja, već osjećaj sigurnosti i slobode izbora. Možda je upravo to najveća poruka — da prava čarolija maškara ne nastaje u maskama, nego u razumijevanju djece.