Badnji dan: kako se slavio u doba Dubrovačke Republike, bez kićenja, ali uz vatru s ognjišta doma

Badnji dan u Dubrovniku je i prije nekoliko stoljeća imao jasno određeno mjesto u životu Grada. Nije se doživljavao samo kao obiteljski blagdan, nego kao dio vjerskog i javnog poretka Dubrovačke Republike, u kojem su običaji imali svoje točno vrijeme i smisao.

Jedan od najstarijih pisanih zapisa o obilježavanju tog dana nalazi se u Statutu grada Dubrovnika iz 1272. godine. Iz Statuta je vidljivo da je paljenje badnjaka bilo dio ustaljene prakse i da se nije odvijalo samo u domovima. Pomorci i zapovjednici brodova toga su dana dolazili u Knežev dvor noseći badnjak, koji se ondje palio, a sudionike je knez za taj čin darivao novcem i pićem, u skladu s tadašnjim običajem.

Taj podatak pokazuje da se običaj vezao i uz središte vlasti, što govori o važnosti koju je taj dan imao u društvenom životu Republike. Bio je to spoj vjerskog običaja i javnog protokola, rijedak u odnosu na druge sredine.

U isto vrijeme, običaji su se njegovali i u kućama. Ognjište je bilo središte doma i mjesto okupljanja obitelji, a vatra je imala simbolično značenje topline, sigurnosti i zajedništva. Taj se način obilježavanja u Dubrovniku zadržao sve do kraja 19. stoljeća, dok se u okolnim krajevima održao i dulje.

Za razliku od današnjih navika, u to vrijeme u Gradu nije bilo kićenja ni blagdanskog ukrašavanja kakvo danas povezujemo s prosincem. Takvi su običaji u Dubrovnik stigli znatno kasnije, pod utjecajem drugih sredina.

Badnji dan prolazio je u postu, a na stolovima su bila jednostavna nemrsna jela poput kupusa, slanih srđela i ribe na lešo. U katedrali se služila misa za vlastelu, a večer su ispunjavale kolende.

Pjevalo se i obilazilo kuće, a pjesmom su se upućivale dobre želje domaćinima. Kolendavanje je ostalo jedan od najprepoznatljivijih dubrovačkih božićnih običaja, koji se u Gradu zadržao do danas.