TEŠKO NAMA Djeca su preopterećana i neispavana, učitelji neambiciozni, roditelji pod stresom

Nova školska godina u punom je jeku, a s njom i poznate teme koje muče mnoge obitelji – previše gradiva, stres, manjak koncentracije i osjećaj pritiska. Upravo o tim izazovima razgovarali smo u emisiji Šareni svijet sa socijalnom pedagoginjom Ivanom Klarić-Ivančić, koja svakodnevno radi s djecom i roditeljima, pomažući im da pronađu ravnotežu između školskih obveza, odmora i slobodnog vremena.

“Ove godine, kao i prethodnih, djeca se najviše bore s preopterećenošću gradivom, teškoćama u koncentraciji i vlastitim osjećajem stresa,” istaknula je Klarić-Ivančić.
“Sve češće vidimo da učenici dolaze u školu umorni, s velikim manjkom sna, dok ih dodatno pritišće očekivanje da budu uspješni u svakom predmetu.”

Dodaje i kako djeca sve teže održavaju pažnju dulje od 15 do 20 minuta, što nije iznenađujuće s obzirom na ubrzan ritam dana, broj izvannastavnih aktivnosti i utjecaj ekrana. “UNICEF-ova istraživanja pokazuju da djeca osjećaju više stresa nego što mi odrasli mislimo, upravo zbog kombinacije visokih očekivanja i premalo odmora,” naglasila je.

Školski sustav još uvijek nije dovoljno prilagođen djeci

Na pitanje koliko je današnji školski sustav prilagođen stvarnim sposobnostima učenika, Klarić-Ivančić ističe da se još uvijek previše očekuje od djece da uče jednakim tempom i na isti način.

“Sustav još nije dovoljno fleksibilan. Djeca imaju različite stilove učenja – neka bolje pamte kroz pokret i iskustvo, neka kroz sliku, a neka jednostavno trebaju više vremena. U mnogim europskim zemljama sve se više uvodi diferencirano poučavanje, gdje se zadaju zadaci različite težine, potiče rad u manjim skupinama i daje više povratnih informacija umjesto samih ocjena. Kod nas se to još uvijek najviše oslanja na entuzijazam pojedinih učitelja,” pojašnjava.

Socijalna pedagoginja ističe da problem nije samo u količini gradiva, nego i u načinu na koji se ono prenosi.

“Ako se nastava svodi na frontalno predavanje i prepisivanje, djeca postaju pasivna i gube pažnju. Kad se uključe metode poput grupnog rada ili projekata, motivacija i pamćenje se značajno poboljšavaju. Dakle, nije količina gradiva problem, nego način na koji učimo,” kaže Klarić-Ivančić.

Manjak sna i previše ekrana: tihi neprijatelji koncentracije

Jedan od glavnih uzroka smanjene koncentracije kod djece je nedostatak sna i pretjerana izloženost ekranima.

“Djeca koja spavaju manje od osam sati imaju slabije rezultate na testovima i teže pamte informacije. Stalne notifikacije, skrolanje i poruke razbijaju pažnju, mozak se navikava na kratke podražaje i teško se zadržava na jednom zadatku. Kad tome dodamo stres i manjak igre, djeca su često – kako volim reći – ‘na rubu’. Umorna, rastrojena i frustrirana,” upozorava stručnjakinja.

Roditeljski stres često se prenosi i na djecu, ističe Ivana Klarić-Ivančić.

“Roditelji osjećaju pritisak – bilo od škole, bilo od društva – i to se reflektira na djecu. Najbolje što možemo učiniti jest stvoriti sigurno okruženje u kojem dijete može reći da mu je teško, bez straha od kritike. Umjesto ‘ma nije to ništa strašno’, bolje je reći ‘vidim da ti je teško, hajdemo zajedno pronaći rješenje’.”

Posebno upozorava na štetnost uspoređivanja djece.

“Kad dijete stalno čuje da je netko drugi bolji, gubi osjećaj vlastite vrijednosti. Umjesto uspoređivanja s drugima, pohvalite napredak u odnosu na prethodni put. To jača unutarnju motivaciju i samopouzdanje.”

Male rutine koje čine veliku razliku

Ključ promjene, kaže Klarić-Ivančić, leži u svakodnevnim navikama.

“Najvažnije je osigurati dovoljno sna – barem devet sati za osnovnoškolce i osam za tinejdžere. Također, preporučujem gašenje ekrana barem sat vremena prije spavanja. Zatim, važno je planirati vrijeme za učenje u kraćim, fokusiranim intervalima – na primjer, 25 minuta rada i 5 minuta pauze, tzv. pomodoro tehnikom.”
“Ne zaboravimo i tjelesnu aktivnost – samo 20 minuta igre na svježem zraku dnevno značajno povećava koncentraciju i smanjuje stres.”

Na kraju razgovora, pedagoginja naglašava ono što bi svi roditelji trebali zapamtiti:

“Znanje je važno, ali emocionalna podrška je temelj svega. Dijete koje se osjeća voljeno i podržano ima više samopouzdanja i bolje se nosi s izazovima. Ono ne treba savršenog roditelja – nego dovoljno dobrog roditelja koji ga voli i podržava, dok zajedno prolaze kroz uspone i padove.”

U svijetu ubrzanog ritma, stalnih obveza i digitalnih podražaja, djeci i roditeljima sve je teže pronaći mir i ravnotežu. No, kako poručuje Ivana Klarić-Ivančić, promjena počinje od malih koraka: više sna, manje pritiska, više razgovora i razumijevanja. Jer, kako kaže, “prisustvo i toplina roditelja čine više nego što možete zamisliti.”