Suhozidi – tihi čuvari konavoskog krajolika. Kad Mićo stavi kamen, tu ostaje 100 godina

Bez veziva, ali s vezom jačom od mnogih modernih zidova. Tako nastaju suhozidi – tihi čuvari konavoskog krajolika i svjedoci vremena u kojem su se ljudi gradili jednako kao i kamen. To umijeće, upisano na UNESCO-vu listu nematerijalne baštine, u Konavlima čuvaju i prenose zaljubljenici okupljeni u inicijativi Suhozidna baština Konavala.

Jedna od njih je Anita Trojanović, magistra krajobrazne arhitekture i predsjednica udruge 4 Grada Dragodid, koja s posebnom strašću priča o kamenu, prostoru i ljudima koji znaju da zid može biti – priča.

– Još tijekom fakulteta sudjelovala sam na radionicama udruge Dragodid na Učki. Tamo se dogodila moja prva “ljubav” prema suhozidima. Oni su i u mom kraju, u Konavlima, prisutni posvuda, ali ponekad vam treba netko izvana da vam pokaže koliko su zapravo vrijedni – govori Anita.

Od 2015. s kolegama Pavom Đukanom, Petrom Sturicom i Goranom Andlarom počinje terenska istraživanja – uz karte, fotoaparat i puno prašine u cipelama.

– Obilazili smo sela, bilježili svaku strukturu, gumno, zid, ali i priče ljudi koji su ih gradili. Kad čujete koliko truda i vremena stoji iza svakog kamena, počnete drukčije gledati krajolik.

Danas ta ekipa više nije samo istraživačka.
– Svake godine organiziramo radionice gradnje suhozida u Konavlima. Od 2018. ih je bilo na desetke, a prošle smo godine u selu Pločice organizirali i Prvenstvo Hrvatske u suhozidnoj gradnji. Ljudi su dolazili iz cijele zemlje, pa i iz Crne Gore i Hercegovine – kaže Anita.

Na radionicama su i djeca.
– Dolaze osnovnoškolci, učenici, studenti. Imamo mali poligon od nekoliko metara kamenja na kojem učimo kako se zid slaže. Kad to jednom probaju, vide da to nije samo slaganje kamena, nego i razumijevanje prostora. I to im ostane.

Suhozidi, dodaje, nisu samo tradicija – oni su živi organizam prirode.
– Drže tlo, čuvaju vlagu i sprečavaju eroziju. U njima žive gmazovi, kukci, šišmiši… sve one male vrste koje čine ravnotežu našeg krajobraza. Posebno su zanimljive lokve zidane “u suho”, koje skupljaju vodu i stvaraju mala prirodna staništa – objašnjava.

U selima još ima meštara koji znaju kako “kamen legne”.
– Naš Ivo Antunović, zvan Mićo, uvijek nam pomogne. On ima ruke koje znaju više nego knjige. Kad on stavi kamen, ne miče se sto godina.

Konavle su posebno područje.
– Imamo terase, gumna, ogradne zidove, ali i te “džepne terase” u selu Duba Konavoska – zidane kontra padine. Takvih nismo vidjeli nigdje drugdje u Hrvatskoj.

A sve što su istražili, snimili i obnovili, danas pokazuju i drugima.
– Otvorili smo izložbu “Svaki kam’ među gradi” u knjižnici u Cavtatu. To su naše fotografije s terena – ljudi, zidovi, tragovi. Svaki zid ima svoj rukopis, i svaki govori o vremenu kad se gradilo rukama, a ne strojevima.

Suhozidna gradnja 2017. godine upisana je na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine.
– Od tada nas zovu škole, općine, turističke zajednice. Ljudi sve više razumiju koliko to znači za naš prostor, da to više nije samo kamenje, nego dio našeg identiteta – kaže Anita.

– Suhozidi nisu samo zidovi, nego priča o ljudima i prostoru. Ako ih izgubimo, izgubit ćemo i dio identiteta naše obale – poručuje.

A čuvati ih, kaže, ne znači samo obnavljati ih – nego ih prepoznati, poštovati i ne rušiti. Svaki suhozid vrijedi pogledati još jednom, jer iza njega uvijek stoji – čovjek.

Foto: Suhozidna Baština Konavala