Prvi dani vrtića i škole: u čemu roditelji najviše griješe, što nam je činiti

Početak vrtića ili škole jedno je od najvažnijih iskustava u životu djeteta – ali i roditelja. Taj prijelaz sa sobom nosi uzbuđenje, radost, ali i suze, strah i nesigurnost. Sve to, kažu stručnjaci, potpuno je normalno.

O prilagodbi mališana na novo okruženje, pravilima i ljudima, razgovarali smo sa socijalnom pedagoginjom Ivanom Klarić Ivančić, koja ističe da upravo roditelji imaju ključnu ulogu u tome kako će djeca proći kroz ovaj proces.

Normalna prilagodba ili znak za brigu?

„Plač, povlačenje ili čak i odbijanje odlaska u vrtić ili školu vrlo su česte i normalne reakcije,“ objašnjava Klarić. „Djeca se susreću s nečim potpuno novim, a to u njima izaziva nesigurnost. Ono što promatramo je trajanje i intenzitet tih reakcija.“

Ako dijete nakon nekoliko dana ili tjedan-dva počne pokazivati znatiželju, uključivati se u igru ili učenje, to je znak da se dobro prilagođava. No, ako plač i povlačenje ne prestaju ni nakon nekoliko tjedana, ako dijete odbija jesti ili spavati, izolira se ili pokazuje tjelesne simptome poput bolova u trbuhu – tada je potrebno uključiti dodatnu podršku od odgojitelja, učitelja, stručne službe i, naravno, roditelja.

„Svako dijete ima svoj tempo i uspoređivanje s drugima samo povećava brigu,“ naglašava Klarić. „Roditeljima uvijek poručujem da imaju strpljenja jer većini mališana prilagodba ipak prođe uspješno.“

Najčešće pogreške roditelja

U želji da pomognu djeci, roditelji ponekad nesvjesno naprave pogrešne korake.

„Najvažnije je ne ulaziti u rasprave i pregovore s djetetom,“ ističe Klarić Ivančić. „Umjesto toga, pokažite razumijevanje i prihvatite emociju. Recite: Znam da ti je teško i da bi najradije ostao kod kuće, to je normalno kad počinjemo nešto novo.“

Nakon toga, savjetuje, djetetu treba ponuditi ohrabrujuću rečenicu poput: Znam da će ti biti lakše kad krene igra ili Jedva čekam čuti što ćete danas raditi.

„Time djetetu šaljemo poruku da razumijemo njegov osjećaj, ali da vjerujemo u njega. Ako posegnemo za prijetnjama ili ucjenama, samo ćemo pojačati otpor. Najgore što možemo učiniti je reći: Nema veze, sutra ćeš ostati kod kuće, a znamo da to nije moguće. Time im nudimo lažnu nadu.“

Toplina i jasnoća granica ključ su, naglašava. Djeca trebaju osjetiti da ih odrasli vode i podržavaju.

Mali hrabri koraci

Socijalna pedagoginja roditeljima savjetuje da djecu potiču na male hrabre korake, jer je to način da se postupno oslobode strahova.

„Definitivno, strah je normalan i očekivan, osobito u dobi kad djeca kreću u školu. To je razvojno uobičajeno,“ kaže. „Zato ih možemo pitati: Kako se možemo hrabriti da svaki dan probamo nešto novo i hrabro, pa makar i malu stvar?“

Upravo ti mali koraci pomažu djetetu da otkrije svoju snagu i razvije sigurnost.

Uloga roditelja

Na kraju, Klarić naglašava da su roditelji najvažniji oslonac djeci u ovom osjetljivom razdoblju.

„Mirnoća i povjerenje roditelja najveća su podrška njihovom djetetu,“ ističe. „Ne trebamo očekivati savršene roditelje – dovoljno je da budu prisutni, dosljedni i da vjeruju u snagu svoga djeteta.“

Svaki mali korak koji dijete napravi znak je hrabrosti, a svaki novi izazov prilika je da otkrije nešto posebno o sebi.

„Suze, strah i nesigurnost nisu znak slabosti, nego normalni dio promjene,“ podsjeća Klarić Ivančić. „Hrabrost nije odsutnost straha, već spremnost da unatoč njemu napravimo korak naprijed. A upravo ti mali, svakodnevni koraci vode do velikih uspjeha i prekrasnih uspomena.“

Dakle, prvi dani vrtića i škole možda jesu izazovni, ali uz podršku, strpljenje i vjeru roditelja – oni postaju prilika za rast, učenje i nova prijateljstva.

Foto JGL