Emilia i Ivana iz srca prenose znanje mališanima: Mnoge ljude u životu zaboravimo, ali učiteljica se svi sjećamo

“Učitelj je jedna od onih osoba koje pamtimo cijeli život. Učitelj je sve što treba biti u datom trenutku. To je poziv koji se radi sa srcem i jedino tako ga je ispravno i raditi”, govori nam Ivana Radaljac, učiteljica OŠ Lapad, i zapravo je izrekla srž ovog zahtjevnog zanimanja, koje je uistinu više od samo posla.

U čast svih onih koji prenose znanje novim generacijama 5. listopada proglašen je Svjetskim danom učitelja. I zaista je riječ o ljudima koji imaju veliku i važnu ulogu u našim životima. Oni nisu tu samo da prenose gradivo, oni nas prate u osjetljivom prijelazu iz bezbrižnih i razigranih dana u obaveze, zadatke i odrastanje te ostavljaju neizbrisiv trag.

SVI ZASLUŽUJU NAJBOLJU UČITELJICU 

“Sve probleme koje imamo ostavljamo ispred vrata učionice. Moramo ući nasmiješeni, jer naši učenici točno osjećaju kako se mi osjećamo i primjećuju ako smo zabrinuti ili tužni, a to sebi ne možemo dozvoliti. U učionici smo im potpuno posvećeni i znamo sve, od toga jesu li se naspavali i što su doručkovali, pa do toga jesu li raspoloženi. Čak nam se nekad obraćaju s – mama. Mnoge ljude u životu zaboravimo, ali učitelja se svi sjećamo”, nadovezala se na svoju kolegicu Emilia Vlašić, također učiteljica OŠ Lapad.

Kroz njihove klupe prošle su stotine djece, a svako od njih zaslužilo je imati najbolju učiteljicu, odnosno najbolju verziju njih. Ono što izgovore ili naprave može utjecati na dijete cijeli njegov život, ističu Ivana i Emilia. Odgovornost jest velika, ali kad radiš srcem taj teret kroz dan ne osjećaš, puno je teži onaj administrativni. 

“Zbog silne administracije i papirologije ponekad ono bitno, to jest sama priprema za nastavu, pada u drugi plan. Sustav nas tjera na nelogične stvari poput pisanja dnevnika rada unaprijed, uopće ne uzimajući u obzir da je nastava živi proces te da neke stvari ne možemo predvidjeti ni planirati”, pojasnila je učiteljica Ivana i dodala kako ipak najveći izazov u učiteljskom poslu predstavljaju društvena očekivanja. 

UČITELJ GUBI AUTONOMIJU

U vremenu kada svi imaju mišljenje o svemu te ga rado dijele, na učitelje je stavljen veliki teret, a podrška sustava izostaje. 

“Svatko od roditelja ima svoje mišljenje kakav bi učitelj trebao biti, što i kako bi trebao raditi. Vrlo često smo izloženi i postalo je normalno da roditelji dirigiraju našim odlukama i našim radom. Kad se to događa, učitelj gubi autonomiju, što je presudno da bi ga sutra cijenili. Mislim da je to razlog zbog kojeg se ljudi rjeđe odlučuju za ovaj posao”, istaknula je Ivana Radaljac.

I tu opet dolazimo do bitnog, a to je da je ovo uistinu poziv koji se radi sa srcem. Uz sve poteškoće izvan učionice, učitelji svojim savjetima i ponašanjem utječu na osobni razvoj djece. Emiliji i Ivani bitno je graditi dobre ljude. 

“Nastojim kod njih razvijati dobre osobine. Često razgovaramo o vrijednostima. Kako oni odrastajući osvještavaju sebe, tako im nastojim ukazivati da treba drugima uputiti lijepe riječi, biti dobar prema drugima. Kažu da djeca od lijepih riječi rastu. Učim ih da u drugima pronađu nešto lijepo i to pohvale, da budu podrška jedni drugima”, naglasila je Emilia.

Da je odgoj jako bitan dio učiteljskog posla smatra i Ivana te mu, poput kolegice, posvećuje jako puno vremena i pažnje. 

UČENICI SE STALNO VRAĆAJU

“Stalo mi je da moji učenici sutra postanu dobri ljudi. Samosvjesni, ali dobri i empatični. Da svoju dobrotu prenose drugima. Često im kažem da se jednog dana neće sjećati trice iz Prirode i društva, ali će pamtiti da im je netko uputio osmijeh. Mislim da svi mi dosta radimo na tome, jer nama trebaju dobri ljudi”, rekla je učiteljica Ivana. 

A boli li rastanak?

“Iako djeci stalno govorimo da nije to rastanak, da smo mi i dalje tu za njih te da mogu doći kad god žele, ustvari nam je osobno jako teško. Pogotovo kad vidiš da se nalaze u situacijama u kojima više nemaš utjecaja, kad bi im želio pomoći, a ne možeš, jednostavno ih moraš pustiti”, pojasnila je Ivana Radaljac. 

I naravno da im se učenici stalno vraćaju, posjećuju ih, s čuđenjem promatraju prvašiće i pitaju jesu li i oni nekad bili takvi i dalje obraćajući im se s MOJA učiteljice. Upravo je ta iskrena dječja ljubav ono što naše sugovornice nosi kroz sve spomenute teškoće i izazove te ono što ih ispunjava i motivira.

“Meni je upravo ova godina oproštajna pa se posebno trudim da baš svaki dan bude lijepi dan. Da im taj četvrti razred u sjećanju ostane usađen kao niz lijepih dana. Naravno da je rastanak težak, ali onda kad dođete u razred i očekujete zateći poznata lica četvrtaša, a dočekaju vas nove male znatiželjne glave prvašića, započinjete novi ciklus i krećete u izgrađivanje novog odnosa i s djecom i s njihovim roditeljima”, kazala je učiteljica Emilia Vlašić.

Daniela Juroš