Dinamo, sa statikom Vjesnikova nebodera, ima samo jednu ambiciju i opsesiju – pobijediti Hajduk

Brojke su neumoljive i neoborive: Dinamo je u prošloj sezoni nakon 24 odigrana HNL-a kola imao 39 bodova, u ovoj sezoni ima ih čak 15 više, impresivnih 54. Pritom je Dinamo nakon 24 kola imao samo 11, a sada ima čak 17 pobjeda. Dinamo je u ovo doba prošle godine imao gol-razliku 47:34, a sadašnja iznosi 56:19.

I ono najvažnije: Dinamo je u prošloj sezoni u ovo doba bio treći na ljestvici, a sada je uvjerljivo prvi: tada je imao šest bodova manje, a sada ima čak sedam bodova više od Hajduka.

Taj i takav Dinamo dolazi u nedjelju na Poljud (15 sati) ovjeriti naslov prvaka u najvećem hrvatskom derbiju. Dogodi li se u nedjelju Dinamova pobjeda, prednost lidera narasla bi na deset bodova, a onda bi postao izgledan i scenarij da Dinamo do kraja prvenstva ponovno nadmaši Hajduk za 10 plus bodova. Posljednji put zbilo se to u sezoni 2023./2024. kada je bodovni omjer vječnih suparnika na kraju prvenstva iznosio 82:68 u korist Dinama.

Nije naodmet spomenuti i kako Dinamo nakon dugih godina čekanja ima prvog strijelca lige, Belju, a otvoren mu je i put prema finalu Hrvatskog kupa. U četvrtfinalu prošle godine izbacio ga je Osijek, a sada mu na putu prema polufinalu stoji amaterski Kurilovec.

Ukratko, Dinamo je u domaćim okvirima u ovoj sezoni doživio procvat i uza sva posrtanja, njegova završna rezultatska bilanca na kraju sezone bit će u plusu. Aplauz! – signalizirao bi animator sa slušalicama studijskoj publici.

A kad smo već kod pljeskača, tko zna bi li baš svi, unisono tako poskočili od dragosti na činjenicu kako je Dinamo opet prvak. Pa zar to ne bi trebalo biti nešto normalno, uobičajeno, tradicionalno? Zar bi klub čiji se godišnji prihodi vrte oko 70 milijuna eura ikada trebao pristati na manje od dvije domaće titule?

Dinamo stoga u sezoni 2025./2026. treba promatrati i malo širom optikom od one koju će nam u svibnju servirati maksimirski vlastodršci opijeni vlastitom vizijom koja je dovela do dvostruke krune. A ta optika trebala bi sezati do sezone 2020./2021. kada je Dinamo – podsjetimo – u skupini Europske lige bio prvi bez poraza, te kada je u osmini finala izbacio Mourinhov Tottenham sa senzacionalnih 3:0 u Zagrebu. Ispao je tek u četvrtfinalu od višestruko moćnijeg Villareala.

E, to bi trebao biti standard ispod kojega Dinamo ne bi smio ići. Ili pak onaj po kojemu svake sezone igra grupnu fazu Lige prvaka i u njoj onda nastupa i u proljeće, poput Club Bruggea u prošloj i u ovoj sezoni ili po novome norveškog Bodo Glimta. Ako je Dinamo prije pet godina bio europsko proljetno čudo, onda bi danas u toj fazi natjecanja već trebao biti postojana konstanta.

Dinamo se sa svojim budžetom ne bi smio miriti s 23. mjestom u Europskoj ligi, još manje zdravo za gotovo prihvaćati ispadanje od momčadi iz europske treće lige, belgijskog Genka. Taj Genk sada je među 16 u Europskoj ligi, kao i mađarski Ferencvaros, grčki Panathinaikos i danski Midtjylland; oni dižu svoje i nacionalne koeficijente, njima sjedaju Uefini milijuni dok se Dinamo prepušta hedonizmu s plus sedam ili plus 10 ispred Hajduka. Koji mu već 21 godinu nije ozbiljan konkurent.

Nećemo ići dalje od ovoga: je li Dinamu za naslov prvaka u Hrvatskoj bio potreban skupocjeni Alžirac Bennacer iz Milana? Niti je bio presudan igrač za titulu (ima samo 12 nastupa), niti je igrao europske utakmice. Dojmljiviju rolu od razvikanog Alžirca odigrao je Marko Soldo. Domaći dečko kojega u jeseni nije bilo „ni na mapi”, a sada se u svakom činu njegovog nastupa vidi se koliko je srčan, goropadan, koliko mu je stalo. Za dva mjeseca Bennacera se u Dinamu više nitko neće ni sjećati.

Ako je Dinamov vrhunac pobjeći Hajduku na dvoznamenkastu prednost, pa onda tu priču prodavati navijačima kao važan dio povijesti, smjer je nedvojbeno – pogrešan. Naime, niti bi se Dinamo trebao tim dosegom zadovoljavati, niti bi se Dinamov navijač trebao izrugivati i podsmjehivati Hajduku. Jer, od tako slabog i nemoćnog Hajduka – Dinamo nikako ne može profitirati. Najprije zato što Dinamu kronično nedostaje jakog podražaja u ligi, a s jakim natjecateljskim nabojem i izazovom Dinamo može i u HNL-u dobiti privid europskog natjecanja.

U tom izazovnom ambijentalnom i natjecateljskom ozračju dobiva se veća mogućnost afirmiranja igrača; dapače takve su utakmice najbolji filter za prosijavanje kadra za europske bitke, a onda slijedom toga i za reprezentaciju. Kojoj ovakav Dinamo, nedodirljiv u HNL-u, nije nimalo zanimljiv.

I na kraju, nekonkurentni Hajduk, onaj koji posrće u Koprivnici, Varaždinu ili u Gorici, koji ne igra grupnu fazu europskog natjecanja, ne utječe samo na pad vlastitog klupskog, nego i nacionalnog koeficijenta, a ni to Dinamu ne ide u prilog.

Dinamo će na kraju sezone nedvojbeno zasluženo slaviti. Sigurno jedan, a možda i dva trofeja, navijači će klicati sami sebi, vodstvu kluba kojega su sami birali – Dinamu čiji je klimaks sezone bio nadmašiti Hajduk. Ako je taj kompromisni iracionalizam temelj velikog Dinama, onda cijela ta proljećarsko-možemovska konstrukcija – u kontekstu visoke europske pozicije koja klubu i hrvatskom nogometu nosi višestruku korist – nema statiku čvršću od Vjesnikovog nebodera.

Foto HNK Hajduk