
Tko kaže da se Hajduk i Dinamo ne mogu ujediniti? Kad se radi o rušenju Dalića – bez problema
Prvi put otkad je na poziciji izbornika – a evo sada teče deveta godina – Zlatko Dalić četiri mjeseca prije početka velikog natjecanja još nema riješen svoj status u Hrvatskom nogometnom savezu.
Preciznije, ima važeći ugovor do kraja Svjetskog prvenstva 2026., što znači da hrvatska javnost u ovom trenutku ne zna tko će voditi vatrene nakon svjetske smotre, na jesen u Ligi nacija.
Takva, naizgled pat-pozicija, između Dalića i HNS-a postala je podložna raznim interpretacijama, ali na žalost i kampanjama, pa i hajkama na izbornika, u kojima se ne biraju sredstva kako bi se diskreditiralo Zlatka Dalića. Tako su posljednjih tjedana društvene mreže preplavljene izrazito neugodnim pikanterijama iz izbornikovog privatnog života; fabricirane, a potom i multiplicirane navodne Dalićeve afere samo s jednim ciljem: narušiti sliku o obiteljskom čovjeku, o nepretencioznom, skromnom, poniznom, domoljubnom Hrvatu iz Livna. Čija ga je posvećenost i privrženost uzvišenim tradicionalnim vrijednostima ovog podneblja – obitelji, vjeri, domovini, pobjedi u Domovinskom ratu – promovirala u utjecajnog društvenog čimbenika.
A Dalić kao takav – nekome očito smeta.
Zlatko Dalić prvi je nogometni trener koji je Hrvatsku odveo do svjetskog srebra, potom i bronce, kao i do srebra u Ligi nacija, čime se upisao u povijest kao najuspješniji izbornik vatrenih. U svakoj zemlji koja drži do svojih veličina, takav bi globalno prepoznat i respektiran stručnjak uživao status nedodirljive legende, dok je u Hrvatskoj njegov opus neprestano pod tihom ili ponekad i otvorenom paljbom.
Kritike na Dalićev račun ne dolaze samo zbog poneke loše izvedbe reprezentacije na terenu, nego i iz dubljih, ideoloških i interesnih sfera. Krug onih kojima Dalić smeta širi se od političke ljevice, preko navijačkih baza dva najveća hrvatska kluba Dinama i Hajduka, pa sve do utjecajnih nogometnih figura poput Zvonimira Bobana, a svatko od njih ima svoje razloge zašto bi priželjkivao njegov odlazak s kormila reprezentacije.
Prva i najglasnija linija napada na Dalića ipak je ideološke naravi. Njegovo otvoreno isticanje vrijednosti koje sažima u sintagmu “vjera, obitelj, domoljublje i zajedništvo” nošenje krunice na svakoj utakmici i bliskost s crkvom i hrvatskim braniteljima postali su crvena krpa za liberalne i lijeve komentatore. Smatrajući kako izbornik zloupotrebljava svoju poziciju za promicanje konzervativne agende i populizma, medijska i politička ljevica koristi svaku prigodu za udare na Dalića. Za taj dio javnosti on nije samo nogometni izbornik, već simbol “nazadne” i “nacionalističke” Hrvatske, pa bi njegov odlazak predstavljao simboličku pobjedu i “depolitizaciju” reprezentacije. A upravo takav narativ prkosnom, ponosnom i beskompromisnom Daliću ubrizgava novu injekciju motivacije za ostanak.
Druga fronta protiv Dalića formirala se unutar samog nogometnog miljea, u kojemu je na djelu nova paradigma u odnosima Dinama i Hajduka: od zakletih neprijatelja oni su u Bobanovoj i Pavasovićevoj eri postali saveznici, ujedinjeni protiv istog rivala – Hrvatskog nogometnog saveza. Čiji je Dalić ključni i najpopularniji akter.
U Dinamovim krugovima Daliću se zamjera što u reprezentaciji ima sve manje igrača iz maksimirskog kluba – na što je Dalić krajem 2025. godine odgovorio kako je to “problem Dinama”, a ne njegov, te to kako već godinama navodno drži distancu prema Dinamu. Što je naravno promašena teza. Evo samo jednog primjera: Dalić je na SP-u 2022. ima četvoricu igrača iz Dinama: Livakovića, Šutala, Petkovića i Oršića. S druge strane, Hajduk je Daliću primjerice zamjerio odnos prema Marku Livaji – ne davanje podrške ikoni bijelih izložene vrijeđanjima navijača na Rujevici.
Za oba kluba Dalićev odlazak otvorio bi mogućnost za “resetiranje” odnosa i postavljanje izbornika koji bi imao više sluha za njihove interese i igrače.
Naposljetku, tu je i takozvana struka, krug nogometnih autoriteta koji Dalićev uspjeh ne pripisuju taktičkoj genijalnosti, već stvaranju kulta obitelji unutar momčadi i motivacijskim vještinama. Iako je hvalio Dalićeve rezultate, Zvonimir Boban znao je kritizirati taktičku razinu igre, a u posljednje vrijeme sve se češće spominje njegova “drugačija vizija” nogometa. Ona koja je na primjer Dinamu u ovoj sezoni donijela plasman na 23. mjesto u Europskoj ligi i debakle protiv klubova srednjega europskog ranga.
Ta vizija podrazumijevala bi moderniji, sustavniji, „nogometniji” pristup u vođenju reprezentacije, za razliku od Dalićevog, koje se – prema njima – više oslanja na atmosferu i karakternost igrača, nego na taktičku pripremu. U tom kontekstu, potencijalni Dalićev odlazak nakon Svjetskog prvenstva 2026. godine otvara vrata nagađanja o njegovom nasljedniku.
Tako je poznato da što Robert Matteoni (ugledni komentator Sportskih novosti, nap.a.) piše – to Boban misli. Na primjer, u nedavnoj kolumni u SN, Matteoni, problematizirajući Dalićev status, nameće skandaloznu tezu kako „Slaven Bilić neće još moći dugo odbijati klupske ponude iščekujući da se riješi pitanje – ostaje li Dalić ili ne”!?
Navodi se i kako je HNS Bilića označio prvi kandidatom za izbornika ako Dalić ode – iako nikada nitko iz HNS-a nije o tome komunicirao. Uglavnom, iz tog teksta može se zaključiti kako Boban (a onda naravno i Pavasović) već imaju svog kandidata za izbornika i da zapravo hitno ne rješavanje Dalićevog statusa nije primarno štetno za HNS, nego za – Bilića!
Kad smo već kod Slavena Bilića, pojava njegovog imena u kontekstu izborništva neizbježno povlači pitanje kriterija: je li trener koji je u 25 godina staža vodio devet klubova u šest država i u njima nije osvojio niti jedan jedini trofej – dostojan da ga se uopće spominje kao Dalićevog nasljednika? Dodajmo i kako se Bilić s mladom reprezentacijom nije uspio plasirati na Europsko prvenstvo, a pritom je i posljednji izbornik koji A vrstu nije uspio odvesti na veliko natjecanje, Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010. godine.
Tako je zapravo jedini kriterij koji Bilića drži u ovoj priči bliskost s Bobanom i Pavasovićem.
Dok Dalić priprema vatrene za svoje treće Svjetsko prvenstvo, mreža interesa oko njega i oko nacionalne svetinje, nogometne reprezentacije, plete se sve gušće i postaje sve opasnija. To politikantsko spletkarenje, huškanje na Dalića i njegovo ocrnjivanje, u ovom trenutku nanosi nemjerljivu štetu hrvatskom nogometu.
Samo i upravo zbog toga najviši je interes da Zlatko Dalić što prije potpiše novi izbornički ugovor. Neka zajedništvo, i sve ostale vrijednosti koje Dalić promiče, ostanu zauvijek utkani u tkivo reprezentacije, jer one su oduvijek značile samo jedno: uspjeh. A Slaven Bilić – ako im je tako dobar – neka ga slobodno uzmu Hajduk ili Dinamo.
Foto HNS
