Alarm: Dinamo mora iseliti iz Maksimira, ali kamo? Koga briga – svi peru ruke

U nekom Dinamovom scenariju iz snova, plavi bi naslov prvaka Hrvatske za sezonu 2025./2026. trebali proslaviti na stadionu u Maksimiru – posljednji put na stadionu u ovom, već prepoznatljivom neuglednom ambijentu. Trebao bi to – ako se zaista dogodi – biti prvi Bobanov trofej s Dinamom. Kao igraču Dinama između 1985. i 1991. nije mu se posrećilo.

Već sljedeća eventualna Dinamova titula – opet u idealnom scenariju 2027. godine – trebala bi se slaviti na novoj lokaciji, novom stadionu u Kranjčevićevoj ulici. Budući da bi on do kraja kalendarske 2026. trebao biti zgotovljen, odnosno – Dinamo bi (i Lokomotiva) na njemu trebao nastupati u proljeće 2027. godine.

Iz današnje perspektive, zvuči bajkovito: nove titule, novi luksuzni stadion, novi Dinamov kvart, novi ambijent… No, zagrebe li malo po toj blještavoj površini, netko bi možda otišao i korak dalje, pa se – ups! – vrlo brzo zaletio u hrpetinu upitnika na cesti: npr. – hipotetski – Dinamo 2027. osvoji titulu i dobije od HNS-a prijelazni pehar, a – gdje će ga pospremiti? Gdje su u proljeće 2027. godine Dinamove prostorije? Gdje to Dinamo – deložiran iz razrušenog Maksimira – zapravo ima svoj novi, privremeni dom?

U Kranjčevićevoj? Ne. Naime, u projektu novoga stadiona nisu predviđeni prostori za klupsku ili bilo čiju administraciju, osim naravno najnužnijih prostorija za medije i službene osobe, onih u službi utakmice.

Dakle, situacija je sada ovakva: kraj je 2026. godine, Dinamo se kao klub u proljeće 2027. mora kompletno iseliti iz Maksimira – budući da bi u to vrijeme trebalo početi njegovo rušenje – a nitko iz Dinama o tome ništa ne govori. Ništa se – barem javno – ne komunicira u tom kontekstu. Niti o tome, pa čak niti o mnogo banalnijim temama, kao što su na primjer – je li se netko ozlijedio na treningu prve momčadi? Naime, Dinamovom treneru Kovačeviću posljednjih je mjeseci zabranjeno obraćanje novinarima na press konferencijama.

A klupskih tema širega konteksta, pa i strateškog interesa, ima još napretek. Recimo ova: Dinamova škola nogometa. Gdje će stotine dječaka koji sada treniraju u Maksimiru, pa i Dinamova prva momčad, trenirati od početka 2027. – uzmemo li opet zdravo za gotovo da će početi rušenje Maksimira? Kranjčevićeva opet otpada – tamo je predviđen samo jedan teren za utakmice, a školi nogometa trebaju barem četiri uređena travnjaka, uz naravno popratnu infrastrukturu, svlačionice, fitness, administraciju…

Ako je jedna od opcija Zagrebello u Veslačkoj, pod uvjetom da taj kompleks pripadne Gradu i da ga Grad dodijeli svom partneru Dinamu, on opet zahtijeva značajna ulaganja, a eventualni radovi opet zahtijevaju vrijeme. Tko zna kako bi se ta priča uopće rasplela i koliko dugo bi trajala…

U nedostatku boljih, postoji naravno i pomalo bizarna opcija da beskućnik Dinamo postane podstanar u novom HNS-ovom kampu u Velikoj Gorici koji bi također mogao biti izgrađen do kraja 2026. godine. Zašto bizarna? Zato što odnos Dinama i HNS-a praktički ne postoji, budući da Boban ima stanovit otklon prema čelnicima Saveza Kustiću i Svetini. Vjerujte, HNS bi Bobanovom Dinamu bio posljednja od posljednjih instanci kojoj bi se obratili za bilo kakav oblik suradnje ili pomoći. Njima bi to bilo ispod časti.

I što onda Dinamu preostaje, nego uložiti u izgradnju vlastitog kampa? Najsigurnije, najnormalnije, najprihvatljivije, najperspektivnije, najisplativije. Ali, evo, kraj je 2026. godine, a Dinamo, sve više stiješnjen rokovima i zabarikadiran u vlastitoj intimi, ni o tome prema van ne komunicira, manifestirajući se poput scijentološke crkve: zatvoren, nepristupačan, netransparentan, tajnovit, nepovjerljiv, prema svima i svakome distanciran – to je danas slika Bobanovog Dinama. Kojega sve više propitkuju i do jučer skloni mu mediji. S ljetos rekonstruirane, umivene, postojane plave fasade odjednom otpadaju sve veći komadi, otvarajući kratere kroz koje se nazire sva potkapacitiranost Dinamovoga vodstva.

Nju su, uz medije, pomalo počeli prepoznavati i Dinamovi navijači, iako je njihov najveći doseg za sada tzv. Facebook granatiranje, dok se o radu uprave kluba tribine još ne izjašnjavaju. Oni koji su prije koju godinu žestoko sa sjeverne tribine branili svoju Svetinju, prepoznavajući zloduhe u upravi, danas prema Bobanovoj privatizaciji Svetinje imaju značajno viši prag tolerancije. Pitamo se: do kada?

Kompetentost Dinamovog vodstva prepoznat je i u strukturama gradske i državne vlasti. Naime, u lipnju 2025. godine bio je u Banskim dvorima održan prvi sastanak Zajedničkog povjerenstva Vlade RH i Grada Zagreba za upravljanje provedbom Sporazuma o uklanjanju postojećeg i izgradnji novog Gradskog stadiona Maksimir. U ime Vlade članovi tog Povjerenstva su potpredsjednici Vlade Branko Bačić, Marko Primorac i Oleg Butković, te ministar sporta Tonči Glavina. U Gradu Zagrebu pak postoji Radna skupina za izgradnju stadiona Maksimir i druge sportske infrastrukture – na njezinu čelu je gradonačelnik Tomislav Tomašević, zamjenik je Luka Korlaet – a čini je još čak 18 članova. I što je zajedničko Povjerenstvu i Radnoj skupini koji se bave stadionom? To da u njima nema nikoga iz Dinama, čak ni na „pretpozivu”, čak ni na primjer predsjednika Dinamovog odbora za stadion i člana Nadzornog odbora Ivana Naukovića. Onoga koji je nedavno u jednom podcastu naširoko i u detalje pripovijedao o novom stadionu – čiji nacrt još nitko nije vidio. Osim možda „njih” u tom famoznom, ali zaista nevažnom i neutjecajnom Dinamovom Odboru za stadion.

Ukratko, Dinamo se ili sam neshvatljivo pasiviziorao/pritajio oko pripreme i razrade svojih strateških interesa, ili su ga drugi od njih odmaknuli. Dinamo kao da više nikome nije važan. Osim samome sebi. Je li to Dinamo za kojim su navijači žudili dvadeset godina?

A tko zna, možda mi samo ne prepoznajemo njihovu veličinu i možda nas sve uskoro spektakularno iznenade.

Foto: gradilište stadiona u Kranjčevićevoj