Unatoč neviđenom medijskom peglanju imidža, slike moći Bobanove ere neumoljivo blijede

Uzmemo li 10. ožujka 2024. kao polazišnu točku vladavine platforme Dinamovo proljeće – dana kada je Velimir Zajec postao predsjednik kluba – iza te je moćne Dinamove upravljačke strukture sada već gotovo jedna i pol sezona samostalnoga djelovanja.

Samo za podsjetnik: Dinamo je u sezoni 2024./2025. nakon sedam uzastopnih naslova prvaka tron prepustio Rijeci, u Kupu je ispao u četvrtfinalu, u Ligi prvaka za dlaku prokockao eliminacijsku fazu. U toj sezoni promijenio je četiri trenera. Bila je to najlošija Dinamova sezona u posljednjih dvadeset godina.

Od proteklog ljeta vođenje kluba preuzela je druga Dinamova legenda, Zvonimir Boban. Budući da se sezona tek primiče svojoj polovici, cjelovita usporedba s prošlom, Zajecovom, nemoguća je, no zato djelomična, barem ona statistička, nije zabranjena. A može biti ilustrativna.

Iz te statistike izuzeli smo utakmice Hrvatskog kupa s niželigašima, te dvije prošlosezonske pobjede plavih u pretkolu Lige prvaka nad Qarabagom, dakle fokusirali smo se na HNL i europsku grupnu fazu. Tako je Zajecov Dinamo u prošloj sezoni nakon 19 utakmica HNL-a i Lige prvaka imao 9 pobjeda, 5 remija i pet poraza, a rekonstruirani, napucani, skupocjeni Bobanov Dinamo nakon 19 nastupa u HNL-u i Europskoj ligi ima 11 pobjeda, 2 remija i – pazite – već šest poraza. U posljednje dvije utakmice Europske lige, sa Celtom i Lilleom, ima gol-razliku 0:7.

Niz je rakursa iz kojih se mogu analizirati prva četiri mjeseca ove sezone; od načina upravljanja klubom, preko političkog utjecaja na njega i ozračja oko kluba pa do financijske moći neraskidivo povezane sa stručnom politikom… U bazi svakoga od tih Dinamovih stupova – čvrsto i nepomično počiva ime Zvonimira Bobana.

Budući da je Boban prije svega u duši punokrvni nogometaš, čak i nogometni trener s diplomom – a ne financijaš, političar, navijački lider ili medijski guru – najuputnije je njegov predsjednički opus u Dinamu raščlanjivati iz perspektive kreatora nogometnog sektora: dakle odabira trenera i nogometaša koji bi trebali proslaviti Dinamo.

I dok se trener Mario Kovačević još nekako drži – iako mu je publika već okrenula palac dolje – slike moći najvećih Dinamovih uzdanica iz Bobanov ere neumoljivo blijede. Evo primjera najskupljeg pojačanja, Diona Drena Belje, centarfora od četiri milijuna eura odštete: na terenu je u HNL-u proveo 782 minute u HNL-u, postigao: 4 pogotka iz igre i jedan iz penala, a u posljednjih pet utakmica u HNL-u igra u prosjeku 37.6 minuta. U Europskoj ligi postigao je dva pogotka Fenerbahčeu u prvom kolu, u sljedeća tri kola niti jedan, protiv Celte igrao je 31 minutu, protiv Lillea nije ni ulazio u igru. Prevedeno: Dion Drena Četiri Milijuna Eura Beljo u Dinamu je od megapojačanja postao – rezerva. Statistički, u HNL-u tek je za nijansu efikasniji od prošlosezonskog promašaja desetljeća – Kange.

Španjolska Granada prodala je Dinamu Gonzala Villarra za tri milijuna eura, ispostavilo se – još jednu rezervu. Iza Gonzala je 12 nastupa u HNL-u i Europskoj ligi, zabio je jedan gol, u prosjeku igra nešto manje od pola sata po utakmici. Dijagnoza? Mačak u vreći.

Bayern je Dinamu prodao Gabriela Vidovića i Pereza Vinlöfa za ukupno 3.3 milijuna eura: za Bavarce sića, za Dinamo značajno ulaganje – naravno s golemim očekivanjima, s obzirom na ime prodavatelja. Mateo je neko vrijeme bio rezerva Godi, pa sad opet igra, i nije baš da plijeni klasom, dok je Gabriel sad već u statusu vječite rezerve, potencijalnog jokera s klupe. Ne pamti se kada je neka Dinamova desetka – a bili su to Baturina, Petković, Majer, Sammir, Modrić… – bila tako bljedunjava i samozatajna. Čak je i famozni Portugalac Machado, također nekada vlasnik plave desetke, imao blistavijih trenutaka od milijunskog Gabriela…

Tu je i primjer 18-godišnjeg Noe Mikića, darovitog desnog braniča kojega su donedavno držali u frižideru, umjesto da od ljeta dijeli minutažu s Valinčićem. Sada taj tinejdžer – ni kriv, ni dužan, izgleda kao uljez na terenu, osobito u Europi, budući da je donedavno igrao za juniore. I to već treću sezonu u nizu! Sjetili su ga se tek kada im se Valinčić ozlijedio, kad su potrošili Theophilea, a Lisica kao desni branič potpuno podbacio…

U međuvremenu je Dinamo promijenio i prvog vratara, usput i dvojicu dokapetana, što je potez bez presedana – naime, kako bi takva odluka trebala djelovati na mobilizaciju unutar redova, koga impresionirati, ili degradirati!? Koga uopće briga tko su dokapetani? Ako ste željeli pokazati autoritet, onda ste trebali smijeniti kapetana Mišića nakon skandala protiv Rijeke. Usput, veznjak Josip Mišić – igrač kojemu je ljetos produljen ugovor do 2029. godine – već 126 nastupa u nizu nije postigao pogodak.

I tako bismo mogli unedogled; pomalo o „bucku” Bennaceru, o grozničavoj potrazi za vratarem, o odnosu prema domaćem dragulju Stojkoviću, pa i o tome da Dinamo nema A reprezentativca Hrvatske, niti igrača od deset milijuna eura (kao što ga u Fruku ima Rijeka), da su spomenuti novi dokapetani – Zajc i McKenna – stranci, s tek nekoliko mjeseci staža u Dinamu. Uglavnom, plava kuća se opasno nakrivila, ali se još drži, odolijeva.

I da ne pomislite kako je Maksimiru pod proljećarima/preporoditeljima opet sve obojano tamnim nijansama, moramo im na kraju stati u obranu. Naime, Dinamo još uvijek čvrsto i postojano drži konstantu iz prošle sezone – i dalje je drugi na tablici HNL-a.