ATILA & SONS Snovi nekad postaju stvarnost, Nikša s dvojicom sinova vozi za Vukovar

U Vukovar će 18. studenoga s moto karavanom Prevlaka – Vukovar ući i Smokvičanin Nikša Tomašić Atila. Uz njega će na motorima biti njegova dva odrasla sina, stariji je talentirani chef, a mlađi pripadnik Hrvatske ratne mornarice. Sva trojica vozit će pod istim bojama – Atila & Sons.

„Zatvoriš oči i zamisliš sve to u glavi… Ponosan sam, zahvalan, teško je opisati ričima, zašto me pitate te gluposti!?“, viknuo je na nas 46-godišnji Nikša brišući suze i skrivajući ih ispod bijeloga faculeta.

Većina naših čitatelja zna kakvi su motoristi, bajkerska subkultura okuplja ljude kojima je vožnja motora važan dio života i identiteta. Obučeni u kožnu odjeću, opasani lancima, mrkog pogleda i, najčešće, guste brade, s prišivcima na prslucima, visokim čizmama, hard rock ili heavy metal muzikom, djeluju ljutito i opasno. Međutim, poznata je činjenica da su bajkeri mrki medvjedi velikog srca, a ispod sve te kožne opreme, krije se topla riječ, solidarnost, humanitarnost i, prije svega, puno emocija.

Baš je takav bajkerski trojac koji je stao ispred našeg objektiva, Nikša i njegova dva sina, 25-godišnji Nikola i 21-godišnji Antonio, iz smokviške Brne na otoku Korčuli.

Dočekali su nas u mitskom Nikšinom kominu, Nikola je taman dizao pečeno meso s gradija, a Antonio je pripremao gemišt od glasovite autohtone sorte pošip kojoj je Smokvica domovina, kao i Tomašićima.

Bajkeri najčešće slušaju rock i metal, ali ovaj je motoristički trojac po svemu poseban pa tako i po muzici. Oni, naime, slušaju klape i to zahvaljujući Nikši, poznatom klapskom basu koji je svoj trag ostavio u najuspješnijim otočnim klapama. U kominu, u kojem su mi ispričali svoju priču, meso je pekla i vino pila i kultna klapa Ošjak o kojoj ne treba dodatno trošiti riječi, u kojoj Nikša trenutačno pjeva.

Nikša je jedan od sinonima motorističke scene otoka Korčule, a svoju je ljubav prema limenim, dvokotačnim ljubimcima prenio i na sinove. Svoj je prvi motor dobio s 15 godina i to teškom mukom i radom usred ljeta, dok su se njegovi vršnjaci kupali i ganjali cure.

„Govorili su mi – još si mali, ‘ko će tebi dat’ motor? Ali nisam bio mali za šegat i prinosit drva za grijanje! Lito, svi se kupaju, ja siječem česvinu. Nakon toga sam je trebao ošegat na manje bokune za u peć, napravio sam i to. E, onda je trebalo i smjestit drva u magazin, a ja sve luđi! Kažu mi mat i otac da neka napravim u magazinu mjesta za drva, a tamo stari Rog Pony Express s Puchovim motorom. Pitam ih – di ću s motorom? Di hoćeš, odgovorili su mi, motor je tvoj“, prisjetio se Nikša svog prvog motora.

Kad je sljedećeg jutra sjeo na motor i provozio se Smokvicom, ozbiljno nam tvrdi da je narastao u visinu najmanje četiri kilometra, bio je glavna faca u selu.

„Imao sam osjećaj da se mogu potući s kampanelom! Svi su vozili tuđe motore, a ja? Ja sam vozio svoj!“, priča nam smijući se i prisjećajući se mladosti.

Bila su to neka druga vremena, motorističke scene na otoku još nije bilo, a nije bilo ni prometnih propisa, ni položenih vozačkih dozvola, kaciga je bila luksuz. Bio je, naime, rat i vrijedila su neka druga pravila, danas nezamisliva.

„Sve su kazne za prometne prekršaje koštale 56 HRD, hrvatskih dinara. Za usporedbu, pivo je koštalo 8 HDR, ako bi nas uhvatila policija, svatko bi od nas dao iznos jedne pive, platili bi kaznu i bili mirni 24 sata“, prisjetio se Nikša.

Nakon Puha došla je Jawa, koju je vozio s 18 godina, a s 20 prešao je na MZ. To su bili motori koje si tada mogao priuštiti i voziti, ističe, a promet je bio kudikamo drugačiji nego danas. Bio je mirniji, auta su bila manja i sporija, uvjeti na cesti su bili sigurniji.

Na prvi moto party Nikša se uputio s 19 godina i to u Dubrovnik s Jawom.

„Nosio sam Kerumovu kesu punu platina iz Golfa jedinice. Gorile su svako malo pa bih stao i prominio ih usput. Na kraju više nisam ni vraćao deklo, držao sam ga u džepu jakete. Staneš, prominiš platine i nastaviš naprid“, priča nam Nikša ne skrivajući osmijeh.

Pitali smo ga kako su na to reagirali njegovi roditelji?

„Beeeeeep“, odgovaraju umjesto Nikše Nikola i Antonio uz gromoglasni smijeh.

„Bili su konzervativniji nego što smo Lendis i ja danas. Nikad nisu bili zadovoljni s tim, uvijek su mi govorili – što će ti to, ostavi se toga… I danas rompunjaju na mene i na njih dvoje“, otkrio nam je.

Lendis, jedinoj ženi u obitelji Tomašić i onoj koja sve konce drži u rukama, motori nisu nepoznanica. Inače rođena Blajka, nekad je i sama vozila motore, a danas se više voli voziti s Nikšom, barem tako tvrdi njen suprug.. A da govori istinu, potvrđuje i Nikšin posljednji odabir motora.

„Tek kad napraviš u životu sve što moraš i kad poplaćaš sve račune, tek onda možeš razmišljat o motoru. Nikad nisam kupio motor baš kakav želim, zato sam sad kupio motor kakav želi moja žena. Do sad se na niti jednom mojem motoru nije vozila s guštom. Želja mi je bila da se vozi sa mnom, a kad je sjela na Hondu Gold Wing 1800 – osmijeh od uha do uha“, zadovoljno zaključuje Nikša otkrivajući svoju posljednju kupnju.

Imati partnericu koja podržava taj skup i opasan hobi, vjerojatno je san svakog bajkera, a „sikira u med“ po tom pitanju, vjerujemo i po drugim, pala je i Nikoli. Njegova cura Anamaria i sama vozi motor i to od 300 kubika sa šest brzina, ponosno se pohvalio. To nas nije začudilo budući da Anamaria dolazi iz famozne korčulanske obitelji Skokandić koja je luda za motorima i općenito mehanikom.

I Nikola i Antonio odrasli su uz motore i priče o motorima, na dva kotača voze se od malih nogu. Nikša nam ponosno pokazuje stare slike svojih sinova koji su se vozili doslovno na svemu, od plastičnih igrača, kosilice, do Tomosa i choppera danas.

„Tomos Automatik, prvi motor koji je kupio Nikola, a ja sam ga vozio kad brata nije bilo doma. Čim smo se počeli tuć ‘ko će ga vozit, Nikola je kupio Tomos APN 6, šesticu, kozu ili apenca, kako vam je draže“, prisjetio se Antonio.

„Istina, koštao me 1200 kuna, u to vrijeme priličan iznos koji sam skupio radeći sitne poslove, a i štedio sam novce koje sam dobio za blagdane i rođendane. To je bio moj prvi susret s kuplungom. Kasnije sam kupio Yamahu YBR 125, motor je bio genijalan, dugo sam ga vozio“, otkriva Nikola.

„Kad je kupio YBR, meni je dao apenca. U našoj su kući motori kao mobiteli, kad stariji kupe novi, mlađi naslijede stari“, zaključuje Antonio smijući se, a Nikola se nadovezao – „K’o i roba kad smo bili mali, mlađi brat nasljeđuje jaketu starijeg. Inače, YBR je motor s kojim sam prvi put pao“.

Čim su počele priče o padu s motora, Nikša se uozbiljio. Inače, već dugo godina radi kao vozač Hitne medicinske pomoći, nije potrebno dodatno objašnjavati čega se sve nagledao.

„Usadio sam im ljubav prema motorima, a sam sebi veliku brigu. Kad čujem da je netko pao s motora na otoku, protrnem i odmah ih zovem“, priznaje iskreno ovaj nekadašnji dobrovoljni darivatelj krvi, od čege je morao odustati iz zdravstvenih razloga, upisan u registar darivatelja koštane srži i još uvijek aktivni član HGSS-a.

Sva trojica se slažu da je pad neizbježan. Ako si bajker, ako voziš motor redovno, pad je dio te priče. Kažu da postoje dvije vrste motorista, oni koji su pali i oni koji nisu, još. Važno je ne voziti brzo i imati dobru opremu, pad s lakšim ozljedama je životna lekcija.

„Pad te nauči ovoj tetovaži na Antonijevoj ruci“, ističe Nikša.

Nikšu na otoku, ali i šire, svi poznaju pod nadimkom Atila, no kako je uopće dobio nadime po slavnom vojskovođi i kralju Huna iz 5. stoljeća? Nikša je, naime, 2007. osnovao Motoklub Korkyra Riders čiji će članovi, dosta godina kasnije, postati i njegovi sinovi. Međutim, ne bi nikad nosio takav slavni nadimak da je jedan od onih koji bespogovorno poštuju pravila, da nije free rider koji uvijek traži neki svoj put i neku svoju logiku.

Tako je, godinu i pol nakon osnivanja kluba, dao ostavku na mjesto dopredsjednika te izašao iz kluba. Malo nakon toga, uputio se u Omiš na prvi moto party bez boja kluba kao slobodni vozač, a slijedili su ga i neki drugi otočni bajkeri. Budući da je bio njihov slobodni vođa, u Omišu ga je prijatelj Sando prozvao Atilom i tako je ostao do danas.

Prvu karavanu „Zajedno u ratu, zajedno u miru“ na kojoj je sudjelovao bez boja kluba, odvozio je 2008. godine. Danas, 18 godina kasnije, na karavani će sudjelovati sa sinovima, također bez kluba, ali pod svojim bojama i zastavom Atila & Sons.

„Kad su Nikola i Antonio odlučili izaći iz kluba, došli su doma s idejom osnivanja Atila & Sons grupe“, ponosno ističe Nikša ne skrivajući emocije.

„Samo nas troje! I dalje smo free rideri, ne podliježemo nikakvim statutima i pravilima, ali poštujemo svih i sve klubove“, objašnjava srčano Nikola.

„Na našim prslucima su Atila & Sons oznake, Nikola je ‘stariji’, a ja ‘mlaji’“, svečano objašnjava Antonio.

U njihovim se očima, caklenim od emocija, ne može sakriti velika sreća i ponos što ih je život povezao i zbližio oko takve zajedničke ljubavi i hobija. Atila & Sons emocija usporediva je jedino s Vitešom udrugom Kupmanjija Smokvica. Sve troje su kumpanjijari i to sa zavidnim stažom, a Antonio, ovaj mlaji, je vrlo talentirani kućicar čiji je san postati kapetan kumpanije.

„To je najveća čast koju jedan Smokvičanin može zaslužiti u životu, naravno da sanjam o tome. Ne balan kumpanjiju jer me na to tjera fameja, ja to jednostavno volim“, kaže nam ovaj mladi topnik HRM-a koji trenutačno s curom živi u Splitu, a radi u pomorskoj vojnoj bazi Lora.

„Trenutačno sam na godišnjem odmoru koji sam uzeo radi karavane“, napominje Antonio. „I radi maslina“, dobacuje mu Nikša strogo.

„Morate razlikovati vozače motora od bajkera. Ovi prvi motore voze ljeti, a ovi drugi… Motor nam je jedino prijevozno sredstvo“, objašnjava nam Nikola kojeg stalno srećemo po Korčuli na, čemu drugome, nego na motoru.

Nikola ljubav prema cesti dijeli i s ljubavi prema pijatu. Nije da ne voli jesti, ali puno više voli pripremati jela. I to kakva! Radi se o talentiranom mladom kuharu, inače osvajaču prestižne kulinarske stipendije Raise the Bar, koji već godinama radi u glasovitom korčulanskom restoranu Lešić Dimitri, nositelju Michelinove zvjezdice, uz mentora, priznatog chefa Marka Gajskog. Kao i motore, kuhanje moraš iskreno voljeti da bi se s time bavio.

„Taj je posao ogromna žrtva. Jedno vrijeme nisam uopće vozio ni imao motor jer sam se posvetio usavršavanju i stipendiji. Da bi uspješno radio u kuhinji na toj razini, moraš bit mazohist“, zaključuje ozbiljno.

Na sve će to zaboraviti ovih pet dana, tijekom kojih će prijeći ukupno 2.500 kilometara od Smokvice do Prevlake, potom do Vukovara i nazad na otok. Nikša će na Hondi voziti Nikolinog krsnog kuma, obiteljskog prijatelja i invalida Domovinskog rata Antu. Sinovi će voziti sami, stariji na Suzukiju GSX650F, a mlađi na chopperu VN-u 900.

Ali, što ih uopće motivira na tako naporan i dug put, na motorima po kiši, hladnoći i snijegu?

„Svi vozimo prema istom cilju, svima je motiv isti – domoljublje! Ljubav prema domovini, prema otoku. I, ono najvažnije, želimo se pokloniti žrtvi“, priznaje Nikša, posežući ponovno za onim faculetom s početka priče.

Međutim, faculet za brisanje suza ovaj put su tražili i njegovi sinovi.

„Razmišljam o tim ljudima, njihovim sudbinama, kad su puškama i životima branili svoje domove u stravičnim uvjetima. S ovih pet dana karavane, želimo im zahvaliti najbolje kako znamo“, objašnjava drhtavim glasom Antonio.

„Što su uvjeti teži, što je vrijeme gore, što su temperature niže – to je nama draže! Na taj način se pokušavamo, barem malo, približiti njihovoj žrtvi kako bi joj se poklonili na dostojanstven način“, zaključuje Nikola pognute glave.

„Emocije su zajebana stvar“, zaključuju uglas njih troje, koristeći poznatu izreku kojom je Bukle opisao trenutak kad muškarac iz Dalmacije nešto voli i to mora pokazati. Poznati su Dalmatinci po mnogočemu, a najviše, možda, po tome što im nije ugodno iskazivati emocije poput ljubavi, privrženosti, odanosti… No, to ne znači da ih iskreno ne osjećaju, samo će, u trenucima kad ih preplave, suze skrivati u faculetima, a rukama mahati da isključimo kameru i promijenimo temu.

Takvi su, otprilike i bajkeri. Mrki po svom izgledu, opasni na motorima, no s emocijama koje probijaju kožnjake i čelične osovine velikih, brzih i glasnih motora. Imati u životu dva zdrava sina veliki je blagoslov i beskrajna sreća i radost. Odgojiti ih tako da su cijenjeni, talentirani i važni članovi društva je ono s čime se Nikša i Lendis mogu hvaliti do kraja života.

A ući s njima, na krilima zajedničke ljubavi prema motorima, u sklopu karavane, u grad heroj koji je svojim otporom prema agresoru, fašizmu i prema zlu, zauvijek zadužio sve Hrvate, nešto je o čemu je Nikša sanjao.

Snovi, međutim, ponekad postaju stvarnost.

„Kad bi na hrpu stavili sve novce koje smo nas trojica potrošili na taj skupi hobi, samo u ovoj godini mogli bi kupiti vrhunski, novi auto. Ako bi računali sve ove godine, imali bi sigurno vilu s bazenom“, izračunao je Nikša početkom našeg razgovora napominjući ozbiljno – „Ali, ne žalim ni za čim, sve je kako treba biti“.

Jer, što će ti vila s bazenom, kad će sa sinovima, pod oznakom Atila & Sons, u utorak ući u Vukovar? Neki životni trenuci i neke emocije nemaju cijenu, a zajedničko ime im je – ljubav. Ljubav prema istom hobiju, prema motorima, ljubav prema zemlji, prema domovini i ona najveća ljubav. Očinska, bratska.

Foto: Dora Lozica, Tomislav Samošćanec, Grozdana Goga Prelas, VU Kumpanjija Smokvica, privatni album