„Ne pitaj me ništa, južina je!“: Jesu li stari Dubrovčani doista odgađali važne odluke zbog juga?

Dok Dubrovnik ovih dana ponovno pati od južine, vraća se i jedna od najpoznatijih priča iz njegove prošlosti – ona prema kojoj se u vrijeme juga u Dubrovačkoj Republici nije vijećalo niti donosilo važne odluke. No, je li riječ o povijesnoj istini ili o mitu koji je s vremenom postao dio dubrovačkog identiteta?

Postoje dani u Dubrovniku kada se čini da je cijeli Grad usporio. Zrak je težak, nebo se spustilo nad krovove, more mijenja boju, a ulice kao da su izgubile uobičajeni ritam. Južina je ponovno tu. A s njom i dobro poznata dubrovačka rečenica: „Ne pitaj me ništa, južina je!“

Nije to samo poštapalica kojom se objašnjava loše raspoloženje, manjak koncentracije ili iznenadna nervoza. Jugo je na ovim prostorima oduvijek imalo gotovo poseban društveni status. Toliko poseban da se uz njega veže i jedna zanimljiva priča iz vremena Dubrovačke Republike – da stari Dubrovčani nisu donosili važne političke odluke dok je puhao južni vjetar.

Prema raširenoj verziji te priče, dubrovački su vijećnici smatrali kako čovjek pod utjecajem južine nije dovoljno priseban da bi mogao donositi razumne i dalekosežne odluke. Zato bi, navodno, sjednice i rasprave čekale da jugo oslabi, a glave se razbistre.

Zvuči gotovo nevjerojatno, ali i sasvim dubrovački. Republika koja je stoljećima gradila svoju diplomaciju, pažljivo vagala političke poteze i preživljavala između velikih sila navodno je znala da se neke odluke jednostavno ne donose kada vrijeme nije na tvojoj strani.

Ipak, povijest je nešto drukčija od lijepe legende.

Dostupno istraživanje, uz provjeru podataka u Državnom arhivu u Dubrovniku, pokazalo je da nema povijesnog dokaza o postojanju službene odredbe kojom bi se zabranjivalo vijećanje za vrijeme južine ili sparine. Štoviše, arhivski podaci pokazuju da su se sjednice održavale i kada su vremenske prilike bile nepovoljne.

Tijekom 15. stoljeća Veliko vijeće sastajalo se oko 80 puta godišnje, Vijeće umoljenih, odnosno Senat, više od 160 puta, a Malo vijeće više od 200 puta. Bila je to ozbiljna i intenzivna politička mašinerija koja nije mogla jednostavno stati svaki put kada bi zapuhao jugo.

Dakle, nema potvrde da su stari Dubrovčani imali službeni „zakon protiv južine“. Nema ni dokaza o posebnoj odredbi kojom bi se zbog juga odgađalo donošenje državnih odluka.

No, to ne znači da je priča nastala bez ikakva razloga. Dubrovnik je oduvijek živio s vjetrovima, a jugo je, za razliku od bure, koja donosi oštrinu i bistrinu, u kolektivnoj svijesti ostalo povezano s vlagom, težinom, umorom i promjenama raspoloženja.

Južina je tako postala više od meteorološke pojave. Postala je objašnjenje za dane kada nam ništa ne ide od ruke, kada smo osjetljiviji nego inače i kada nam se čini da bi bilo najbolje odgoditi sve što ne mora biti obavljeno baš danas.

A možda je upravo u tome i najveća zanimljivost ove priče. Iako nema dokaza da je Dubrovačka Republika službeno zaustavljala politički život zbog juga, ideja da se u takvim okolnostima ne donose važne odluke toliko se udomaćila da je postala dio lokalnog identiteta.

Danas, dok nad Dubrovnikom ponovno puše južina, možda se vrijedi prisjetiti te stare priče. Ne zato što bismo trebali vjerovati da je nekadašnja vlast imala pravilnik o odgađanju odluka zbog vremena, nego zato što nas ona podsjeća koliko su ljudi ovoga kraja oduvijek bili povezani s prirodom i njezinim promjenama.

A za sve one kojima je danas teško koncentrirati se, koji su bezvoljni ili im se jednostavno ne da donositi velike odluke, ostaje barem jedno dobro dubrovačko opravdanje.

„Ne pitaj me ništa. Južina je.“ I možda, barem dok jugo ne okrene na buru, doista nije dan za velike odluke.

A donosi li današnja gradska i županijska vlast odluke bez obzira na vrijeme?